Misteriozne Bolesti

Ovdje ću opisati neke od bolesti koje još nisu u potpunosti objašnjene i to većinom zbog nepoznatog podrijetla. Također ću navesti i jednu od novo otkrivenih prijetnji čovječanstvu nakon virusa i bakterija, prione. Ovo možda i je prilično negativno i depresivno štivo, no bolje je znati neke stvari nego ne znati, barem ja tako mislim. 

Prioni su dakle infekcijski agens koji se sastoji gotovo u potpunosti od proteina. Ime je dobio od složenice proteinski+infektivni+on (poput viriona). Najpoznatija bolest koju uzrokuje je kontroverzno kravlje ludilo gdje napada mozak i trenutno se ne može liječiti što u prijevodu znači neminovnu smrt. Prion je i danas samo oznaka za nekakvu teoretsku jedinicu infekcije i to nam govori kako je još gotovo u potpunosti nepoznat. On po teoriji zapravo mijenja normalne proteine u abnormalne koji su iznimno otporni na sve reagense. Hipotezu o prionima su tijekom šezdedesetih godina prošlog stoljeća osmislili radio-biolog Tikvah Alper i matematičar John Stanley Griffith, a Nobelovu nagradu za psihologiju ili medicinu 1997. dobio je Stanley B. Prusiner koji je uspio izolirati takav prionom promijenjeni protein. Grčevi, mahnitost, problemi sa balansom i koordinacijom i promjene u osobnosti su samo neki od simptoma bolesti uzrokovane prionima. Kod ljudi su poznate bolesti poput kravljeg ludila, fatalne obiteljske nesanice i kurua. Sama zaraza je u potpunosti nepoznata. Najveći je problem što se još ne zna da li su prioni agens zaraze ili simptom nekog nepoznatog agensa. Moguće hipoteze o tome su mutacija PRNP gena, trovanje teškim metalima, napad nepoznatog "sporog" virusa, te replikacija proteina bez upotrebe nukleinske kiseline. Bilo kako bilo, ovo je jedna od najtajanstvenijih bolesti današnjice i vjerujem da ćemo ubrzo otkriti pravi uzrok svega. 

Sljedeća je porfirija. Ova bolest je uzrokovana naslijeđenim ili dobivenim poremećajem određenih enzima u porfirijskom prijelazu što uzrokuje preveliku proizvodnju i akumulaciju porfirina. Prate je neurološke komplikacije i kožna bolest. Razni simptomi obilježavaju akutnu porfiriju, od bolova do mentalnih problema, dok eritropojetičnu porfiriju obilježava bolest kože zbog koje čovjek zna u potpunosti mijenjati boju prilikom izlaganja suncu, te koža postaje crvenkasta ili smeđa, uz pojavu ljubičastog ili crvenog urina. Sam uzročnik poremećaja enzima je u potpunosti nepoznat, a porfirija je po nekim znanstvenicima uzrok za "pretvaranje" u vampire i vukodlake u folklornim pričama i legendama. Da li je to zaista tako nikada nije utvrđeno. Nama je također zanimljiva i velika učestalost ove bolesti unutar kraljevskih loza. Navodno prvi nositelj ove bolesti je bio babilonski kralj Nabukodonozor, a noviji kraljevski nosioci su James V, Mary Stuart, George III, Vlad III nabijač i još brojni vladari što razni autori tumače njihovom krvnom povezanošću ako je uopće porfirija nasljedna bolest. Velika misterija u vezi ove bolesti je prilično dobar razlog da se pronađe kao dio ove knjige.   Lupus je uz već spomenutu porfiriju bolest koja se očituje gadnim vanjskim kožnim pokazateljima. To je kronična upalna bolest pri kojoj imunosni sustav napada vlastite organe i tkivo a uzrok iz kojeg to radi je nepoznat. Postoje četiri tipa lupusa i uz lijekove je moguć normalan život. No, po nekima su baš lijekovi, razni agensi i kemijske supstance u prehrani glavni uzročnik bolesti što nije poduprto dokazima. Michael Jackson je tako tvrdio da boluje od lupusa iako su stručnjaci njegove simptome povezivali sa navodnim izbjeljivanjem kože i brojnim plastičnim operacijama. Lupus je samo još jedna u nizu bolesti koje nisu istražene ili je uzročnik krajnje nedokučiv. 

Teorija o farmaceutskoj neprofitabilnosti ove bolesti i takvom razlogu zbog kojeg nije istražena je možda pomalo i paranoična mogućnost, no poznavajući današnji sustav vrijednosti temeljen isključivo na novcu to i nije nemoguće. 

Superkontroverzan je i SARS korona-virus. Kao što i naziv kaže, on uzrokuje snažni akutni respiratorni sindrom. Početak ubrzanog "divljanja" ovog virusa je zabilježen početkom 2003. kada ga identificira i priznaje WHO. Kontroverza je započela tvrdnjama više znanstvenika koji vjeruju da je ovaj virus proizveden u laboratoriju. Bolest sama po sebi i nije misteriozna da nema upravo takvih tvrdnji. Prava istina naravno nikada neće izaći na vidjelo. 

Uz ostale bolesti koje su nepoznatog uzroka dolazi i Rosai-Dorfman bolest. Vrlo je rijetka i nepoznatog podrijetla, te je očituje prevelika proizvodnja histiocita i njihovo nakupljanje u limfnim čvorovima. Takve nakupine su vidljive najčešće na vratu, a moguće su i po drugim dijelovima tijela kao što je koža ili kosti. 

Zatim je tu Sarcoidosis. Tu bolest očituje pojava granuloma u plućima ili limfnim čvorovima. Rijetka je i događa se u manje od pedeset slučaja na sto tisuća ljudi. Ne trebam niti napominjati da je pravi uzrok bolesti nepoznat. Simptomi su nejasni i variraju od umora i nedostatka daha do pojave gadnih ožiljaka nalik lupusu. Među raznim teorijama o pravom razlogu svega ovoga mogu izdvojiti genetske probleme, nekakve agense, nepravilan rad imunosnog sustava, probleme s regulacijom opskrbe vitaminom D, udisaje prašine itd.  



Uz moderne bolesti moram navesti i jednu nešto stariju zarazu čiji uzročnik nikada nije otkriven. Poznata je pod nazivom "English sweate" i pojavila se 1485. godine, a zadnji slučaj je zabilježen 1578. Neki izvori smatraju da je u Englesku došla iz Francuske unajmljivanjem tamošnjih plaćenika u Ratu Ruža. Bolest je harala većim djelom sjeverne Europe te je svojim simptomima navela znanstvenike da kao uzročnika razmatraju Hanta virus. Jedini problem pri takvoj hipotezi je prijenos sa čovjeka na čovjeka što mu je bila glavna karakteristika dok to i nije slučaj kod Hante. Za neke druge drevne zaraze ne možemo niti pretpostaviti uzroke što misteriozne bolesti postavlja u sam vrh smrtnosti drevnih civilizacija. 

Pošto je strah osnovni motiv raznih teorija o Novom svjetskom poretku nije isključeno niti da će ovakve misteriozne bolesti biti razlog za uvođenje promjena u ustav, naravno, zbog naše sigurnosti. Korporacije su se previše ispremiješale sa zdravstvom i znanosti i upravo je to jedan od najvećih pokazatelja da su čak i kod čovjekovog zdravlja neke komponente iznad pomoći pri osiguravanju istog. Moja najveća želja je da se ovakve moderne "pošasti" ipak neće koristiti u još jednoj rak-rani ovog doba, ratu. 

Pročitaj Više

SJENKE

Sjenke, odnosno, ljudi-sjenke ili sjenovita bića su kreature u obliku tamne sjene koja može prolaziti kroz zidove, a ponekad i kroz ljude. Ono što ih razlikuje od duhova je izgled jer sjenke ne izgledaju poput ljudi već imaju nekakav mutan izgled i uz to donose neugodu i strah prema očevicima.  Crne siluete poput dima sa crvenim očima ili bez njih uz neobične kretnje i pogled koji kao da gleda prema podu su česte teme novijih horora i misterioznih filmova. Prilikom susreta sa duhom čovjek osjeća prisutnost i nekakvu ljudsku toplinu bez obzira na namjere te duše, jednostavno postoji nekakav osjećaj da je to duša koja je pripadala ovom svijetu. To kod susreta sa Sjenkama nije slučaj. Anksioznost, strah i nevjerica su tipični osjećaji koji prolaze kroz ljude u tom trenutku. Upravo suprotno od duhova, dolazi osjećaj da Sjenke ne pripadaju niti su ikada pripadale ovom svijetu. Doduše, s tim se neki istraživači paranormalnog ne bi složili.  Tako su tu prisutne određene teorije o njihovom podrijetlu. Prva je da su to demoni ili slična zlokobna bića koja nisu pravilno otjerana nakon prizivanja te su ostala na ovom svijetu i lutaju prostorom. Druga teorija se kosi sa onim osjećajem kojeg sam maloprije naveo. Naime, neki vjeruju da su Sjenke bića koja žive na našem planetu, ali u nekoj drugoj dimenziji ili denzitetu, duhovnom platou. Tako se ponekad ta drugačija stvarnost ispremiješa sa našom i mi ih vidimo kao dim. To nije znanstveno dokazano, no nije ni nemoguće. Treća teorija je povezana sa teoretičarom zavjere, Davidom Ickeom, kojeg ću spominjati pri kraju knjige. U nju su umiješani sivi vanzemaljci i reptili. Za tu teoriju morate pročitati neku od njegovih knjiga jer će Vam se na prvi pogled činiti da je suluda, no itekako ima dodira sa realnošću.

Ovo su bile paranormalne teorije o Sjenkama. Sada ću navesti znanstvene. Prvo objašnjenje je Pareidolia, tj. nesposobnost mozga da točno interpretira uzorke koji se nalaze u perifernom području vida. Pošto se Sjenke upravo tamo najčešće nalaze u svjedočanstvima ovo i nije tako nevjerojatno objašnjenje. Druga mogućnost je hipnagogija, odnosno stanje između sna i jave gdje čovjek nema spoznaju svijesti i podsvijesti. To objašnjava one čudne osjećaje koji su karakteristični za hipnagogiju. Treći odgovor znanosti su naravno droge. Zadnje rješenje koje ću spomenuti je utjecaj elektromagnetskih polja na mozak. Dokazano je da čovjek pod utjecajem takvih polja ima halucinacije koje uključuju i razne sjene. Kod ove teorije se postavlja pitanje odakle čovjek u vlastitoj sobi može biti pod utjecajem tako snažnog EM zračenja, no to je pitanje za neko drugo poglavlje. Na kraju uvijek ja iznosim svoje vlastito promišljanje. Kod ove teme ni sam ne znam što bih rekao. I paranormalno i znanstveno tumačenje ima smisla te je teško dati sigurno objašnjenje. Naravno, po iskustvu, istina je uvijek negdje u sredini.   

Pročitaj Više

ALMA

Najmanje komercijalan, a po mišljenju uglednih znanstvenika i najvjerojatniji, slučaj je mongolske, odnosno, centralnoazijske inačice čovjekolikog bića po imenu Alma. Slavomir Rawicz u svojoj knjizi "The Long Walk" (Dugo pješačenje, koja je uzgred rečeno podigla veliku prašinu, 2010. snimljen i holivudski film „The Way Back“), tvrdi da je u bijegu iz gulaga (sibirskog logora, op.a.) do Indije, dugog 4000 km, naišao na mušku i žensku Almu (na slici) koji su ga otjerali od zamišljenog pravca pa je morao napraviti širok obilazak. 

U teoriji je Alma čovjekoliko, a ne majmunoliko biće, te po nekom općenitom opisu ima rijetku dlaku, mladunčad bez dlake, čunjastu lubanju, zube veličine ljudskih, jede male životinje i biljke. Sve to nam uvelike govori da je Alma u principu prilično različita od Jetija i Bigfoota. Skeptici drže da Alme ne postoje iz razloga što bi im za opstanak bio potreban velik broj pripadnika vrste, kao i to što je samo okružje vrlo nezahvalno za održavanje iste. Postoje deseci izvještaja o Almi sa svih dijelova centralne Azije, no, tu je vjerojatno i riječ o brojnim zataškanim slučajevima jer se Rusi, za razliku od Amerikanaca i Nepalaca, nisu odlučili na objavu, navodno, zbog straha od ismijavanja ostatka svijeta. Tu su i slike iz knjige "Tibetanska medicina" koje nevjerojatno podsjećaju na Almu. Ranije spomenuta Myra Shackley tvrdi da crteži iz Tibetanske medicine nisu izmišljotina, te da su razni reptili, sisavci i amfibijska bića spomenuti i skicirani u njoj zapravo stvarni i dan danas žive u prirodi. Prvo pravo svjedočanstvo dolazi iz 1430. kada je Hans Schiltberger posvjedočio o njihovom postojanju na svom putu ka Mongoliji. Postoji i više svjedočanstava u kojima djeca bez straha provode vrijeme u društvu malenih Almi. 

Razne teorije o Almama govore da su one najvjerojatnije neka vrsta neandertalaca ili homo erectusa, uz nešto "uvrnutije" teorije o tome da su Alme zapravo nepoznata vrsta majmuna ili još zanimljivije, da su genetički manipulirani ljudi koji žive u posebnim zajednicama. 


Gledajući tekst ovih triju "čovjekolikih" tema smatram da postoji vjerojatnost ovakve izgubljene karike, no isto tako moram primijetiti da nikad nije pronađen nijedan jedini materijalni dokaz, a za razliku od vjerovanja u Boga, ovdje je zbilja potreban i poneki trag i nije dovoljna čista vjera. Svojevrsno brendiranje ovih bića u želji za zaradom, te varalice koje sve ismijavaju su samo još jedan kamen spoticanja do prihvaćanja Jetija, Bigfoota ili Alme. Uz spomenuta čovjekolika bića tu su i Barmanou (Pakistan), Fear Liath (Škotska), Orang Mawas (Malezija), Yeren (Kina), Yowie (Australija).

Pročitaj Više

Čovjekolika bića jeti

Prve ekspedicije vezane uz njegovu lokaciju bilježimo još iz 1887. godine što samo po sebi govori o dugoročnosti želje za kroćenjem Jetija. Jeti je po definiciji čovjekoliko biće s Himalaje (Nepal i Tibet), a kroničari njegove povijesti su najčešće Šerpe, žitelji tih slikovitih krajeva.    Darwin ovakvo biće smatra izgubljenom evolucijskom karikom između majmuna i čovjeka, što, po novim otkrićima u kojima otkrivamo "nemoguće" vrste životinja, i nije baš tako nevjerojatno, odnosno, vrlo je vjerojatno ukoliko takva karika uistinu i postoji (sporan je nedostatak ijednog kostura u prirodi, a trebali bi postojati deseci tisuća, op.a.). 

 

Povijest bilježi brojne ekspedicije na Himalaju isključivo zbog Jetija. Sada ću nabrojati neke najpoznatije kronološkim redom : 

- 1832. god. B. H. Hodgson svjedoči da su njegovi vodiči uočili visoko i dlakavo biće, a on ga tumači kao orangutana - 1925. god. N. A. Tombazi, član RGS-a (Kraljevsko geografsko društvo, op.a), piše da je sa udaljenosti od oko 200-tinjak metara promatrao golo i dlakavo čovjekoliko biće - 1960. god. WBE je provelo najambiciozniju potragu za Jetijem i ustvrdilo da nema dokaza da to biće zapravo postoji  - 1972. god. McNeely i Cronin prave gipsane uzorke otisaka pronađenih u snijegu. Stope su 35.5 cm duge i 17.7 cm široke, a skeptici tvrde da svi ovi tragovi dolaze od tibetskog medvjeda i da su iskrivljeni djelovanjem vjetra, snijega i sunca - 1975. god. Poljak Janusz Tomaszczuk je izjavio da je imao susret sa bićem višim od 180 cm i s rukama do koljena, te da ga je otjerao vriskom - 1984. god. planinar David P. Sheppard smatra da ga je slijedilo veliko dlakavo biće, dok šerpe pak tvrde da to nije bio slučaj - 2008. god. skupina od sedmero japanskih turista fotografira otiske stopala za koje su uvjereni da pripadaju Jetiju 

Slika 1 – Ledenjak Menlung Basin, Nepal – Autor: Eric Shipton, 1951. 

Šerpe u svojoj predaji poznaju sljedeće vrste Jetija :      - Ju teh - krupan, dlakav, napada stoku (po Desmondu Doigu medvjed)     - Thelma - trči, kriči i prikuplja granje (po Doigu gibon)     - Meh teh - divlji, majmunolik, ljudožder (naš Jeti)     - Migoi - divljak (vjerojatno također Jeti) 

- Mirka - drugo ime za divljaka, po predaji svatko tko ga vidi umre 

- Kang Admi  - snježni čovjek 

Vjerojatno jedini pravi dokaz o postojanju Jetija pronašli su već navedeni Desmond Doig i Sir Edmund Hillary kada su od Šerpi posudili Jetijev skalp i nosili ga po svojim svjetskim turnejama. Kasnije je za taj skalp navodno utvrđeno da je krzno tibetanskog medvjeda iako su pojedinci poput antropologinje Myre Shackley (danas profesorica u Nottinghamu) i dalje tvrdili da je skalp "majmunskog" podrijetla. 

 Sve u svemu, Nepal je postao zemlja koja zbilja profitira na Jetijima jer je dosad nepoznata kraljevina postala vrlo moderna točka na turističkoj karti svijeta. Tako se i u jednom od novijih holivudskih blockbustera, Mumiji 3, pojavljuje Jeti što je još samo dodatna reklama. Tu su i brojne video igre (Tomb Raider, Zelda, Final Fantasy, Pokémon), televizijske serije (Doctor Who), knjige i romani (Tintin, Marvel, DC) koji spominju naše najomiljenije čovjekoliko biće.  Znanstvena objašnjenja govore da je ovo biće pogreškom zamijenjeno sa već spomenutim tibetanskim medom ili nekim drugim vrstama medvjeda. Objašnjenje za to nam je dao i Japanac Makoto Nebuka koji tvrdi da je riječ "Yeti" pogrešno izgovarana riječ "Meti" koja na lokalnom dijalektu znači medvjed. Tu je i malo liberalnija struja koja daje prostora za pojedine preživjele gigantopiteke. Na putu za Katmandu nitko ne može sa sigurnošću posjetiti stanište Jetija i to zbog razrađene mreže fantazija, religije, legendi, spletki i komercijalizma, te će biti barem deset puta upitan želi li kupiti Jetijevo krzno, amajliju koja štiti od njegovog divljanja itd. Ja osobno vjerujem da takvo biće može postojati i nažalost, ovakva komercijalizacija po uzoru na zapad samo narušava moje, kao i vjerovanje ostalih ljudi u Jetijevo postojanje. 

Pročitaj Više

Upoznajte čovjeka koji je živio prije 700 godina

Srednjovjekovni čovjek u svojoj 40 godini pokopan je zajedno sa stotinama drugih ljudi na groblju stare bolnice, a upravo je njegov kostur odabran za rekonstrukciju. Arheolozi su izrazili posebno zanimanje za ovaj projekt jer je to jedna od rijetkih prilika da se prouči život običnih siromašnih ljudi.

Arheolozi su u nadi da razumiju život siromašnih ljudi u 13. stoljeću iskopali groblje srednjovjekovne bolnice u kojoj je pokopano nekoliko stotina ljudi. Kostur čovjeka na kojem se radila konstrukcija prozvan je Context 958, a cilj je bio uz proučavanje ostataka, složiti njegove crte lica i istražiti biološku povijest.

"Većina povijesnih zapisa su o dobrostojećim ljudima, a posebno o njihovim financijskim i pravnim poslovima", izjavio je za sveučilišnu stranicu Cambridge voditelj istraživanja i profesor John Robb.

"Što ste imali manje novca i imovine, manje je vjerojatno da će bilo tko ikada napisati išta o vama. Dakle, kosturi kao što je ovaj, zaista su prilika da učimo o tome kako su živjeli obični siromašni ljudi", kaže. 

Većina kostura koji su pronađeni bili su od siromašnih odrasli ljudi, a njihovi pokopi su bili u rasponu od 13. do 15. stoljeća. Ipak, upravo je Context 958 odabran kako bi uz analizu lubanje, vilice i jagodične kosti rekonstruirali izgled ovog čovjeka u srednjim 40-ima.

Iako je bio dio običnog siromašnog puka, arheolozi su zaključili da je vjerojatno zbog malo unosnijeg posla poput trgovanja ili obrtništva imao pristup i boljoj prehrani koja se sastojala od raznovrsne ribe i mesa. Ipak, njegove kosti, a naročito kralježnica otkrivaju da je dio života radio teže fizičke poslove koji su utjecali na natečenost kralježaka i kroničnu bol u leđima.

Profesor Robb i njegov tim se nadaju da će moći podatke iz ove rekonstrukcije iskoristiti za istraživanje ostalih kostura koji su pokopani do njega, ali i u slučaju ostalih groblja iz tog vremena u Velikoj Britaniji. Te usporedbe bi mogle pomoći u oživljavanju priča srednjovjekovnog stanovništva te pokazati raznovrsnost životnog iskustva tog doba.

Pročitaj Više

'Ukleti otok' kod Venecije čuva mračne tajne iz jezive prošlosti

Lokalno stanovništvo vjeruje da ukleti otok opsjedaju duhovi ljudi koji su tamo umrli. Najprije su na otok vozili oboljele od kuge, a kasnije su mučili psihičke bolesnike.

Poveglia, maleni otok u Venecijanskoj laguni nenastanjen je posljednjih 50 godina. O otoku kruže različite priče, a lokalno stanovništvo vjeruje da je otok uklet i da su ga zaposjeli duhovi ljudi koji su na tom otoku umrli. Ribari izbjegavaju otok i kažu da je nemoguće u njegovoj blizini uloviti ribu. Vlasnik otoka je talijanska vlada koja jezabranila posjete tom otoku.

U rimsko doba Poveglia je služila kao mjesto obrane od barbara. U 16. stoljeću na tom su otoku pokopavali ljude koji su umrli od kuge . Navodno je riječ o 160.000 ljudi. Nekih 200 godina nakon toga otok je postao mjesto na kojem su dovozili i spaljivali ljudi koje je društvo izopćilo . Najprije ljude koji su imali zarazne bolesti, a od 1920. godine i psihički bolesne. Lokalno stanovništvo priča da je na otoku jedno vrijeme bila i bolnica za psihičke bolesnike.

Vodio ju je liječnik koji je pacijentima radio lobotomiju i druge stravične eksperimente. Kasnije je navodno i sam poludio te se bacio sa zvonika i ubio. Otok je postao poznat u svijetu zahvaljujući emisijama Ghost Adventures (Avanture duhova) i Scariest Places on Earth (Najstrašnija mjesta na zemlji). Upravo u showu Ghost Adventures, u kojem grupa entuzijasta dolazi na otok provesti noć, prikazuje se kako u jednom trenutku voditelja pred upaljenim kamerama navodno opsjeda duh.

Vlasnik otoka sada razmišlja o tome da otok da u koncesiju . Lokalno stanovništvo se boji da će vlada otok dati nekom bogatom investitoru koji će na njemu sagraditi luksuzni resort pa će on postati mjesto "samo za odabrane". Zato su pokrenuli peticiju "Poveglia per tutti" (Poveglia za sve) i nadaju se da će otok i dalje ostati pristupačan svima. No to će se teško dogoditi jer se vrijednost otoka procjenjuje u milijunima . Zbog toga je vjerojatnije da će duhovi ubuduće lutati luksuznim sobama hotela s pet zvjezdica, piše Travelbook.de.

Pročitaj Više

Kofer pun dječijih kostiju

Dijete čiji je tijelo u stanju raspadanja pronađeno je u kofer na jugu Australije je identificiran kao kći žene čije su kosti pronađene su u šumi u New South Wales, 1.200 kilometara daleko.

Identiteti oba tela dugo su zbunjivali policiju u dve države sve dok pre dve nedelje nisu primili dojavu preko vruće linije za prevenciju zločina. Kako je saopštila policija Južne Australije, osoba koja se javila iznela je pretpostavku da bi devojčica u koferu mogla biti nestala dvogodišnja devojčica Kandalis Pirs.

Policija je pregledala profile više desetina nestalih osoba kako bi identifikovala ostatke deteta i čak je primila poziv od britanske policije koja istražuje slučaj Medlin Meken, devojčice koja je 2007. nestala u Portugalu, gde je letovala s porodicom.

Analiza DNK je potvrdila da su posmrtni ostaci zaista Kandalisini, a na osnovu uzoraka krvi iz zdravstvenog dosijea Kandalisine majke Karli Pirs-Stivenson, potvrđeno je da su kosti pronađene 2010. u šumi u Novom Južnom Velsu zaista ostaci dvadesetogodišnje žene.

Policija obe države sada će zajedno istražiti kako su majka i ćerka umrle. “Ovo je jedan od najšokantnijih zločina - šokantan i nezamisliv - i ponovo je jedna porodica razorena i očajna. Ljudi koji su odgovorni za taj zločin zaista su zli i moraju brzo biti uhvaćeni kako bi odgovarali zbog onoga što su učinili”, rekao je Des Brej, komesar Kriminalističke policije Južne Australije.

Telo devojčice Kandalis nađeno je u julu nakon što je vozač primetio kofer ostavljen pokraj glavnog puta u blizini malog mesta Vajnarka, u Južnoj Australiji.

U međuvremenu, policija Novog Južnog Velsa godinama je pokušavala da identifikuje ženu čije su kosti pronašli biciklisti 2010. u nacionalnom parku Bilanglo stejt forest, oko 150 kilometara južno od Sidneja.

Šuma je poznata kao mesto na kome je Ivan Milat, najozloglašeniji serijski ubica u Australiji, sin hrvatskog emigranta Stjepana Milata iz Blata na Korčuli, ostavljao svoje žrtve. Milat je 1996. osuđen za ubistvo sedmoro turista.

Analiza ostataka je pokazala da je žena umrla nasilnom smrću. Istražitelji su joj dali ime “Ejndžel”, jer su pored kostiju našli majicu sa motivom anđela.

Karli Pirs-Stivenson je bila samohrana majka iz Alis Springsa, u Australiji. Godine 2008. je sa Kandalis napustila porodični dom i putovala od države do države. Tokom vremena, kontakt s porodicom bivao je sve ređi, a prema nepotvrđenim izveštajima, majka i ćerka su poslednji put viđene mesec dana kasnije, u tržnom centru u australijskoj prestonici Kanberi.

Prema rečima advokata Breja, policija je pozvala stanodavce, vlasnike motela i kampova da pregledaju knjige kako bi proverili da li su boravile kod njih.

Pročitaj Više