Lanzu šraf - The Lanzhou Stone

Doista nevjerojatan objekt nedavno je vidio svjetlo dana. Godine 2002. nalazilo se plemeniti kamen s nazubljenim vijkom. Pronašao ga je g. Zilin Wang u Kini u blizini planine Marzong u regiji u blizini granice provincije Gansu i Xijiang.

Poznat je kao Lanzu vijak.

Tajanstveni kamen je kruškoliki, veličine oko 6 x 8 cm, izuzetno težak, teži 466 grama. Neobično je da je vrsta kamena potpuno nepoznata, što sugerira da je ovaj kamen vjerojatno meteor. Znanstvenici procjenjuju da je star oko 300 milijuna godina. Ipak nije samo njegova neobična i nepoznata struktura razlog velikog interesovanja mnogih geologa i kolekcionara diljem svijeta, već više zbog zapanjujućeg artefakta koji se nalazi u njemu.

Dana 26. lipnja 2001. Lanzhou Morning News izvijestio je ovo veliko otkriće.

,, Vise od 10 geologa i svjetskih fizičara sa raznih instituta i laboratorija (National Land Resources Bureau of Gansu Province, Colored Metal Survey Bureau of Gansu Province, the Institute of Geology and Minerals Research of China Academy, Lanzhou Branch, and the School of Resources i Okoliš Lanzhou College) okupili su se kako bi ispitali podrijetlo tajnovitog kamena.

Poslije diskusije o mogucnosti da je napravljen ljudskom rukom i mogucih razloga za njegovo porijeklo, znanstvenici su jednoglasno proglasili kamen za jedan od najvrednijih kamena u Kini i svijetu. Jedna od najvrednijih za sakupljače, istraživanje i arheološka istraživanja.

Tijekom rasprave, znanstvenici su postavili mnoge hipoteze o formiranju kamena, ali sve su odbijene kao nemoguće. Zatvoreni metalni materijal čvrsto se zali u crnim kamenim materijalima. Ne kamen, ni nazubljena cijev koja ne izgleda kao u ljudskoj ruci.

Jedna od hipoteza je da je ovaj kamen ostatak prastorijske civiizacije, jer se vjeruje da je civilizacija slična našoj postojala na zemlji prije nase. Prema istraživačima, praxontinent Pangea nastao je prije 300 milijuna godina. Vjeruje se da je Lanzu vijak potekao negdje u to vrijeme. Zanimljivo je da taj vijak podsjeća na vijak otkriven u Rusiji devedesetih godina. Ruski vijak, također uklesan u kamen, pronađen je slučajno dok su istraživači analizirali pad meteorita u regiji Kaluga. Druge teorije su da je kamen kozmičkog porijekla i da nosi informacije o izvanzemaljskom životu.

Na kraju konferencije, svi znanstvenici su se složili da je potrebno dodatno istraživanje kako bi se utvrdilo otajstvo o tome kako je ovaj kamen nastao ..


Ono što je doista ovaj gnarled kameni objekt ostaje pogoditi u ovom trenutku. Jasno je da je to još jedan artefakt izvan mjesta i prostora koji je otkriven u proteklih 20 godina. Sva slična otkrića sugeriraju da je naša povijest bila mnogo drugačija nego što se smatra. Ako se dokaže da je zapravo meteor, onda je neupitni dokaz da nismo sami u svemiru.

Pročitaj Više

EVP - Electronic Voice Phenomenon

Photo: pixabay.com

Taj je fenomen recodiranje očitih nadnaravnih glasova, od kojih su neki zvučni, na magnetskoj vrpci. Neki glasovi tvrde da su duhovi mrtvih. Druge teorije su da glasovi dolaze od vanzemaljaca, dojmova iz akashskih zapisa ili nepoznatog fenomena podsvjesnog uma. Ipak drugi psihološki istraživači vjeruju da su zvukovi presreli radio-prijenosi ili statičke ili iskrivljene mehaničke buke.

Elektronički glasovi nazivaju se i "Raudive glasovi" nazvani po latvijskom psihologu Konstantinu Raudiveu, vodećem istraživaču fenomenu tijekom 1960-ih i 1970-ih. Raudive je inspiriran eksperimentiranjem Fredricha Jurgensona, švedskog opernog pjevača, slikara i producenta filma. Godine 1959. Jurgensonova traka snimila je pjesme ptica u švedskom krajoliku pokraj svoje vile. Prilikom reprodukcije vrpce čuo je muški glas koji govori o "noćnim pjesmama" u norveškom. U početku, Jurgenson je smatrao da je pokupio radio emisiju, a onda je pomislio da je čudno što takva nesreća treba raspravljati o pjesmama ptica. Napravio je više udaraca. Za vrijeme snimanja nije čuo nikakve glasove, ali na reprodukcijskim leđima čuo je mnoge glasove koji mu izgleda kao da imaju osobne podatke, plus upute kako snimiti više glasova.

Nakon eksperimentiranja s glasovima nekoliko godina Jurgenson objavio je u Švedskoj 1964. knjigu Voices From the Universe i snimku. Jurgenson i Raudive susreli su se 1965. godine.

Raudive je zabilježio preko 100.000 glasačkih fraza. Glasovi govore na različitim jezicima, oni se razlikuju po jasnoći od toga da se vrlo zvučni da zvuče kao loše dugo udaljene telefonske veze, dok se drugi čini da se isporučuju u kodu, ponekad se čuje samo jedan ili dva glasova, dok se u drugim slučajevima mnoštvo glasova može se čuti. Glasovi se mogu identificirati kao muškarci, žene i djeca. Raudiveovo istraživanje objavljeno je na njemačkom jeziku "The Inaudible Made Audible", koji je 1971. preveden na engleski kao "Breakthrough".

Taj fenomen istražuju mnogi psihički istraživači širom svijeta i izazvali su mnogo kontroverzi. Dok neki istraživači slažu da su glasovi paranormalni drugi ih pripisuju prirodnim zvukovima kao što je netko trljanje slučaja rekordera, ili bijelih zvukova na vrpci.

Između godina 1970. i 1972. godine, Društvo za psihološka istraživanja u Londonu naručilo je D. J. Ellisu istražiti taj fenomen. Ellis je zaključio da su glasovi najvjerojatnije prirodni fenomen. Pokazao je da je tumačenje zvukova vrlo subjektivno i osjetljivo na maštu.

Raudive, koji je umro 2. rujna 1974., nije izrazio posebno mišljenje. U trenutku njegove smrti, proučavao je papir koji je naizgled počeo izgovarati smislene rečenice na njemačkom jeziku, koje su bile slične Raudiveovim glasovima.

Mnogi pojedinci i skupine provode nastavak istraživanja elektroničkog glasa. Sarah Estep je 1982. godine utemeljila American Association-Electronic Voice Phenomena, koja ima više od dvjesto članova u trideset i četiri države u SAD-u i jedanaest inozemnih zemalja. Ta se udruga zove "metafizička organizacija zainteresirana za duhovno sudjelovanje, kao i sve prave dokaze o preživljavanju nakon smrti" i usredotočuje se na "objektivni kontakt s onima u drugim dimenzijama preko magnetofona, televizora i računala". A.G.H.

Pročitaj Više

Besmrtna bića na himalajima

Photo: pixabay.com

U mnogim mitologijama, planine su prirodni domovi božanskim i besmrtnim bićima. Kao takav, nije iznenađenje da je najveći planinski lanac na svijetu, Himalaji, podložan šapama tajanstvenih bića skrivenih u dolinama planina. Jedna popularna legenda među praktičarima različitih metoda traženja duša New Age je Gyanganj. Rečeno je da je to drevna indijska i tibetanska priča o gradskom kraljevstvu tajanstvenih besmrtnih bića koja se skrivaju iz svijeta, ali na nju utječu na razne suptilne načine kad je to potrebno. Kaže se da je Gyanganj lukavo maskiran ili čak postojao u sasvim drugačijoj ravnini stvarnosti, zbog čega je uspio izbjeći otkriće suvremenim tehnikama mapiranja i satelitima. Međutim, besmrtni, ali ne dopuštaju nikakav kontak s ljudima sada i onda, možda čak i dijeljenje neke njihove mudrosti s nama. Mnogi utjecajni gurui i mistici tvrdili su da izvor njihova znanja o tajnovitošću dolazi od posjeta ovog misterioznog mjesta.

Pročitaj Više

Grupa - Devet Nepoznatih

Photo: pixabay.com

Devet nepoznatih muškaraca u Indiji je ono što su Iluminati zapadnom svijetu, ali još više prožima i tajanstveno djeluje. Prema legendi, ovaj moćno tajno društvo utemeljio je car 273. pr. Kr. Nakon krvave bitke koja je preživjela 100.000 
ljudi. 

Funkcija devet nepoznatih muškaraca bila je očuvati i razvijati tajnu, tajnu informaciju koja bi bila preopasna u rukama neiniziiranih. Svaki od Devet je imao zadatak držati posebnu knjigu znanja, od propagande do mikrobiologije. 

Neki od njih čak se navode da čuvaju tajne protu-gravitacije i vremena. Ponekad se neki od ovih dragocjenih informacija istječu u svijet - na primjer, kaže se da je borilačka vještina Judo bila utemeljena na "curenju" iz Knjige fiziologije. Broj nepoznatih muškaraca uvijek je devet, a njihovi nepristojni kontakti s vanjskim svijetom. Poput Illuminata, postoje mnoge glasine o svojim sadašnjim i prošlim članovima. Čudno, nisu svi indijsko - nepoznati ljudi očito su se širili diljem svijeta, a neki od njih navodno drže vrlo istaknute položaje. Među osumnjičenim članovima Devet nepoznatih su utjecajni 10. stoljeće Papa Sylvester II i Vikram Sarabhai.

Pročitaj Više

ZULU

Photo: pixabay.com

Zulu je najpoznatije pleme koje obitava u Južnoj Africi. Povijest ih ponajviše pamti po ratu s
Englezima i po poznatom kralju i ratnom vizionaru zvanom Shaka Zulu.

Rat sa Englezima neobicno podsjeca na filmski hit "Avatar". Naime, Englezi su napali
podrucje Zulu naroda radi dijamanata. Prvi puta su izgubili bitku, no na kraju su dobili rat
pobijedivši deseterostruko brojniju vojsku. Možda ce takav biti i najavljeni nastavak
holivudskog megahita (ukoliko Cameron pokaže agresivniju stranu :D, op.a.).

Danas je svojevrsni brand ovog naroda poznati šaman Credo Mutwa. Najbliži suradnik
Davida Ickea (kontroverznog engleskog pisca, op.a.) je kroz razna svjedocenja prakticki upro
put vjerovanju da našim planetom upravlja vandimenzionalna sila u obliku gmazovskih
entiteta. Da li to pije vodu ili ne prosudite sami, no istina je takva da je poznat po svojim
iscjeliteljskim vještinama. Veliki je borac za prava covjeka i kriticki oponent trenutnom
americkom predsjedniku Baracku Obami kojeg naziva lažljivcem. Tako er poznat je i po
prvim sumnjama da je princeza Diana zapravo ubijena, kao i brojnim drugim teorijama
zavjere. Pošto je duhovni vođa vlastitog naroda njegove misli i rijeci imaju veliki utjecaj u
Južnoj Africi što ipak nije slucaj u cijelom svijetu gdje ga pojedinci smatraju ludim.

Sama rijec Zulu prema zapadnim strucnjacima znaci "nebo", dok vec spomenuti šaman za
prijevod smatra prostor između nebeskih objekata (tamnu materiju) koji vidimo tijekom noći.

Religija im je pak bazirana na tipicne tematske bogove te jednog glavnog boga koji pomaže
(ili ne pomaže, ovisno o tumacenju) u ljudskim međuodnosima i situacijama. Zanimljiva je i
slicnost pojedinih rijeci Zulu jezika i jezika orijenta, ostalih africkih naroda, a ponekad cak i
americkih Indijanaca.

Tisucgodišnja neovisnost i bogatstvo tradicije i obicaja je kao i uvijek narušena dolaskom
Europljana. Englezi su zapoceli ono što je apartheid gotovo zakljucio, a to je segregacija
domicilnog stanovništva na uštrb vladajuce elite. Znakovito je da ukoliko Mutwa ima pravo u
vezi svojih teorija (neovisno o vanzemaljskom utjecaju) tako nešto je posve uobicajeno diljem
naše lijepe planete. Domaca krema pušta u vlastitu zemlju svjetsku elitu (bankare,
biznismene...) bez pogovora, a najviše ispašta lokalno stanovništvo jer prirodna (jedina
prava) bogatstva padaju u ruke beskrupuloznog lobija. Opet, da li to pije vodu ili ne
prosudite sami. Ukoliko je tako nešto istinito, vratimo se na onu usporedbu sa "Avatarom".

Možda se ona odnosi i na globalni poredak… Za one kojima je ovo preteška tema pogledajte
reprize svjetskog prvenstva u nogometu jer je i to Južnoafricka Republika i Afrika…

Pročitaj Više

Ruska ekspedicija 1959

Kada bi vam netko rekao kako su prije 50 godina na jednom od brojnih obronaka Urala u dubokom snijegu na -30C pronađena radioaktivnošću visoko kontaminirana trupla razodjevenih ljudi spaljene kože, od kojih jedno bez jezika, šator koji je rasječen nožem iznutra, kako biste reagirali?


Biste li se okrenuli i otišli dalje svojim poslom jer vam tema nije zanimljiva ili biste se, odmah nakon što ste čuli ovih par gorenavedenih činjenica, refleksno zakopali u podatke o incidentu, čitali forume, prevodili ruske iskaze i sve što vidite, samo da biste stvorili što potpuniju sliku o događaju jer vas zbilja zanima što se dogodilo? Moja reakcija je potonja. Iako sam svjesna da je nemoguće dobiti formalnu potvrdu što se dogodilo, moja znatiželja je ogromna. Jedini način da smirim kompulziju je hranjenje iste. Prvu noć nakon što sam čula za incident, nisam propisno ni spavala, budila sam se u jedno 40 navrata i sanjala kako prelazim prijevoj kojeg briju sniježni vjetrovi, sa Djatlovom ekipom.


Vidim da su i drugi imali raznorazne teorije o zbivanjima na Uralu, sa manje ili više smisla. Nekad je lakše razviti mitologiju nego uštekati razum. Tijekom vremena i uz dobranu podršku sovjetskog selektivnog mutizma, razvile su se cijele misterije, uplićući razne faktore, čak i izvanzemaljce. Probala sam znanje podebljati gledanjem dokumentaraca na ovu temu, no sa prvim spomenom “misterioznih izvanzemaljaca” gasila sam ih bez grča.

Nažalost, većina je inficirana upravo time. Nitko se niti ne trudi razmišljati dalje od toga. Izvanzemaljci su objašnjenje u situacijama kada nema objašnjenja.


Čitajte redom cijelu priču. Smatram kako je daleko prezanimljiva da ne završi ovdje, a ujedno radim i protutežu svim onim debilnim temama sa paranoja-foruma.


10 studenata, postdiplomanata Uralskog politehničkog instituta i njihovih prijatelja, skijaša i iskusnih planinara odlučuje krajem siječnja / početkom veljače 1959. godine osvojiti vrh planine Otorten planine (jezikom lokalnog plemena Mansi, otorten = ne idi tamo), komadića sjevernog dijela uralskog lanca u Sverdlovsk oblasti. Po planinarskim kriterijima za procjenu zahtjevnosti, obzirom na godišnje doba u kojemu su krenuli prema Otortenu i uvjete u kojima bi se planinar tada nalazio, ruta je kategorizirana kao ona “III. kategorije, vrlo zahtjevna”.


(redom: Brignolle, Dubinina, Zolotarev, Kolmogorova;

Dubinina, Krivonišenko, Brignolle, Slobodin)


Znači, na planinarenje u totalnom zamahu ruske big ass hardcore zime krenulo je 10 mladih ljudi, očito fizički vrlo kompetentnih i tijekom vremena razvijenih sposobnosti snalaženja u prirodi. Na ovakvu aktivnost ne bi se odlučio prosječan čovjek – na obroncima Urala u spomenuto doba godine sve je, samo ne med i mlijeko. Pokušajte si predočiti: sunce zalazi rano, temperature debelo ispod nule su konstantne, sa svih strana briju hladni vjetrovi i mećave pa je i vidljivost smanjena, postoji opasnost od lavina, vjerojatno i divljih životinja koje možda dugo nisu uspjele pronaći nikakvu hranu.


Moraš imati vrlo jak motiv da kreneš na ovakvu ekspediciju i fizičku spremnost za sam zahvat.


Tijekom cijelog putovanja, doslovno od pakiranja zobene kaše u ruksake do svoje smrti, naši planinari vodili su osobni dnevnik koji je olakšao uvelike teoretiziranja okolnosti koje su prethodili njihovoj smrti. Tekstovi su sačinjeni od kratkih natuknicoidnih rečenica, slične onima koje pišem i ja kada putujemo na dulje relacije, samo da bih se kasnije mogla podsjetiti što se događalo točno kojim redoslijedom, a potom i pretvoriti ih u tekst koji će razumjeti svaki čitatelj svarta. Navest ću samo par rečenica izravno bitnih za priču, da si možemo u mislima složiti kontinuitet;

25.1. vlakom dolaze u Ivdelj. Put nastavljaju kamionom prema Vižaju, na ruti posljednjem naseljenom mjestu.

27.1. Juri Judin zbog bolesti odlazi ranije kući, ostatak kreće u divljinu.

29.1. prolaze putanjom koju koristi Mansi pleme, prema rijeci Lozva (Lozvij), nailaze na nihove markacije i simbole po stablima.

Nasred puta naišli smo na Mansi markacije. Mansi, Mansi, Mansi. Spominjemo ih sve češće. Mansi su narod sjevera. Zanimljiv i jedinstven narod. Naseljava sjeverne dijelove Urala, uz Tjumen regiju. Imaju razvijen pisani oblik komunikacije i ostavljaju karakteristične znakove po drveću.

31.1. uskladištili su u šumi na obroncima hranu za povratak.

Proveli smo noć na rubu šume. Vjetar dolazi sa zapada i prodorno je topao. Dijelovi bez snijega. Idemo dalje da ne bismo gubili na postignutoj visini. 4 popodne. Biramo mjesto za šator. Vjetar, nešto snijega. Visina nanosa je 122 cm. Umorni i iscrpljeni pripremamo bazu šatora. Vatrica nije dovoljna. Nismo iskopali rupu za vatru. Preumorni smo. Večerali smo u šatoru. Teško je zamisliti komfor na mjestu koje briju vjetrovi, stotinama kilometara od ljudi u kućama.
(iz dnevnika)

1.2. prilaze prijevoju, transverzali manje ili više nepravilnog oblika koje inače pri vrhu režu planine i koriste se kao put. U ovom slučaju, radi se o nomen est omen planini Holat Sjahl / Gora Mertvetsov / Planina mrtvih, 10 km sjevernije od planiranog Otortena. Juri Djatlov, vođa puta po kojemu je kasnije prijevoj i nazvan, zbog jakih mećava i slabe vidljivosti koje su prouzročile dezorijentaciju na planini (čitaj: gubljenje), sugerira podizanje kampa i odlaganje nastavka putovanja makar do jutra.

Prema statističarima, taj dan u regiji oko Otortena sunce je zašlo u 5 poslijepodne.

Djatlov nije želio vraćati se, moguće zato da ne gube na postignutoj visini.

U noći sa prijelaza 1.2. -> 2.2. dogodilo se nešto vrlo neobično. Nekoliko tjedana kasnije, nađen je sljedeći niz zanimljivih simptoma, nakon što su obitelji stradalih digle hajku jer nisu dobili telegram o uspješnom putu do Otortena i natrag.

Redom;

šator sa dimnjakom koji je dizajnirao Djatlov je nađen prepolovljen i napunjen snijegom. Rasječen je nožem iznutra, bez ljudi u njemu. Osobe koje su u njemu obitavale izašle su u nuždi a ulaz je pri izlasku izignoriran. Velika žurba, namjera bijega od nečega natjerala ih je na izlazak iz šatora u brzini.

U šatoru je ostala sva topla odjeća i obuća. Dio na sredini šatora, dio gurnut uz kut koji zatvara dno šatora sa krilima. U njemu su ostali noževi i bilo što što bi im koristilo u prirodi, kao što su sjekire i mačete. Izašli su doslovno u donjem vešu. Podsjećam, vani je bilo oko -30. Razlog zašto bi netko izašao u takvim uvjetima skoro pa gol? Ne mogu ga zamisliti. Ako ih i ima, vrlo ih je malo.

Većina je sa sobom ponijela dva para obuće – jedan za planinarenje a drugi za obitavanje u šatoru, kada je trebalo održati tjelesnu temperaturu tijekom noći. Sve cipele ostale su u šatoru.

Stvari koje su ostavili u snijegu prije odlaska u brda kao lager za povratak, nisu nikad upotrijebljene, iako je među njima bilo i obuće i odjeće.

Osim odjeće i survival kita, u šatoru je ostao novac, željezničke karte, fotoaparati, dnevnik, alkohol. Ovo je automatski prekrižilo bilo kakve kradljivce i uralske gusare; na račun Djatlove ekipe nitko se nije ničim obogatio.

Ovo je posljednja fotografija nađena, okinuta u šatoru. Vrlo je mutna. Moguće da je okinuta i slučajno.

Odmaknite se od monitora i pogledajte. Na što vas asocira? Ovakve stvari ionako djeluju kao ogledalo, refleksija naših razmišljanja, a ne fotografija nečega. Slučajno nastali Rorschachov test. Nema pravog niti krivog odgovora. Jedni ne vide ništa, drugi vide čovjeka dignute ruke, treći vide izvanzemaljsku vrstu koja želi pokoriti zemlju krenuvši sa mladim Rusima, četvrti misteriozne kugle koje su navodno tu noć letjele nebom nad Holat Sjahlom. Ne znam što vidim, meni se događalo da aparat slučajno okine fotografiju kada je u ruksaku i nešto primijeni pritisak na okidač. Tad balzam za usne u sticku lako može biti interpretiran kao zolja, ziherica kao samostrel a korica knjige kao zid za strijeljanje.

Po dolasku, volonteri su ušli ravno u šator i time potpuno oskvrnuli mjesto zločina. Raskopali su snijeg i odlučili složiti i popakirati predmete klasirano prema njihovim vlasnicima, što je bila velika pogreška. Isto vrijedi i za otiske stopala. Ni na kraj pameti im nije bilo da u taj trenutak kroče mjestom zločina i čeka ih niz trupala. Nitko nije pazio na očuvanje poprišta, ne zna se koliko otisaka stopala pripada volonterima i mogućim počiniteljima.

Ipak, izdvaja se 8-9 tragova bosih ljudi, u čarapama i sa jednom cipelom na nozi. Ukazuju na planirani i organizirani silazak sa obronka, jedan po jedan. Krupni muškarac je išao posljednji; njegovi otisci pokrivaju otiske onih ispred njega.

Nekoliko tragova odvaja se u drugim smjerovima, no na koncu se opet spajaju sa glavnim. Vode u šumu udaljenu 1500 metara od šatora.

Na rubu šume, pod ogromnim cedrom, nađeni su tragovi pokušaja grijanja loženjem vatre, polomljene grane na stablu do visine 5 metara sa tragovima krvi i kože žrtava, kao i trupla dva Jurija (Krivonišenko i Dorošenko) u donjem vešu, položena jedno uz drugo.

Sa trupla Krivonišenka mogla se očitati RA. Nažalost, nemam podatak o točnom iznosu. Nađen je sa nekoliko masnica na glavi i tijelu, bez vrška nosa, ozeblinama na ušima i opeklinama na nozi.

Dorošenko, najatletskiji član ekipe, nađen je krvavih ušiju, nosa i usana, sa par masnica na tijelu, ožiljcima na bedrima i ozeblinama. U posljednjim trenucima života iz usta izlučio je pjenastu tvorbu, koja je uzrokovala teoriju nastanka primjenom pritiska na prsa, uzgred budi rečeno, specifičnu za ispitivanje od strane NKVD-a u to vrijeme.

Fokusirajmo se na tren na činjenicu da su nađeni skoro pa goli.

Među planinarima je poznat termin “paradoksalno razodijevanje”, fenomen koji se povezuje sa velikim brojem smrti prouzrokovanih pohlađivanjem. Prvi refleks nakon izlaganja niskoj temperaturi jest želja za oblačenjem što više slojeva odjeće koja bi zadržala temperaturu, no u uvjetima gdje tjelesna temperatura konstantno opada a količina odjeće je ograničena i postoji opasnost od smrti, događa se nešto vrlo zanimljivo – žrtva uslijed dezorijentacije i opće konfuzije skida sa sebe odjeću što u konačnici završi, čime drugim nego smrću.

No, tijela su prema nekim izvorima bila razodjevena nakon smrti. Odjećom su se poslužili preživjeli članovi ekipe, koji su koristili i nož da bi sa mrtvih svukli bilo što, što ih može zagrijati. Odjeća je doslovno bila rezana čak i na komade, samo da bi se što lakše mogla navući na tijelo živih. Dorošenka i Krivonišenka su položili skoro gole jednoga uz drugoga, sa poštovanjem.

300 metara od cedra u smjeru šatora nađeno je tijelo muškarca sa glavom orijentiranom prema šatoru. Nađen je Igor Djatlov, gologlav, raskopčanog kaputa, također u nekoliko majica, bez obuće, ali sa jednim parom čarapa na stopalima. U džepu je nađen nož i slika Kolmogorove.

Lice mu je bilo mjestimično oguljeno, na usnama je nađen trag krvi, po tijelu nekoliko masnica. U tijelu nije bilo ozljeda niti unutrašnjih krvarenja. Majica dugih rukava na Djatlovu jedan je od dokaza kako je odjeća skidana sa mrtvih. Tu majicu je Juri Judin, jedini preživjeli, dao Dorošenku, jednom od dvojice nađenih pod cedrom, prije odlaska kući.

480 metara od cedra i 180 metara od trupla Djatlova ležalo je tijelo Kolmogorove, u istoj poziciji glave. Pretpostavlja se da su pokušavali vratiti se u šator iz smjera cedra, ali nisu uspjeli. Kolmogorova je nađena najbolje odjevena; na sebi je u trenutku smrti imala dva šešira, nekoliko majica, hlača i čarapa. Bosa, ali sa vojnom maskom koja je pokrivala lice.

Moždane ovojnice Kolmogorove bile su otečene (značajan simptom hipotermije, anomalija vode vulgaris), ruke pokrivene brojnim masnicama i ozeblinama. Duž desne strane torza nalazila se velika masnica, duga skoro 30 cm. Nema traga seksualnom nasilju.

630 metara od cedra i 150 metara od Kolmogorove nađen je Rustem Slobodin, jedini član ekipe koji je pao u snijeg a nije bio pothlađen. Glava je pri padu u snijeg otopila površinski sloj i formirala zamrznutu podlogu. Nađen je slično odjeven, ali sa jednom čizmom na nozi, nešto rubalja u džepu, putovnicom, nožem, olovkama, češljem i kutijom sa jednom šibicom. Lijeva polovica lica mu je bila izgrebana i oguljena, usne otečene, sa tragovima krvi iz nosa a zglobovi šake su bili natučeni. Kosti lubanje su prije smrti primile jak udarac koji je sigurno prouzrokovao dezorijentaciju i ubrzao gubitak topline. Sve masnice, uključujući one na stražnjoj i teže dostupnoj strani tijela, opravdane su na autopsiji agonijom pred smrt.

Ostala trupla nađena su dosta kasnije.

75 metara metara dublje u šumi, u svibnju, nađen je ostatak ekipe u jami koja je pružala zaštitu od vjetrova. Ovdje nema govora o paradoksalnom svlačenju odjeće pri niskim temperaturama – bilo je vrlo očito kako su svojski potrudili se ostati na životu, što bolje odjeveni. Oni su sa Dorošenka i Krivonišenka poskidali odjeću i navukli ju na sebe. Na snijeg je položen sloj cedrovih grana koji je minimizirao kontakt tijela sa snijegom. Nažalost, nije poslužio svrsi.

Ljudmila Dubinina u trenutku smrti nosila je nekoliko majica i vesti, parova hlača i čarapa. Vanjski sloj je imao oštećenja od vatre. Trudeći se sačuvati stopala, poderala je jednu od majica da bi ju iskoristila za zadržavanje topline stopala. Nosila je Krivonišenkove hlače i vestu, oboje kontaminirano radijacijom.


Područje oko usana, oči i tkivo oko očiju su nedostajali, kosti lica mjestimično su bile vidljive. Hrskavica nosa smrskana. Polomljeno je nekoliko rebara.

Zanimljivo je kako je autopsija po svakom pitanju bila vrlo temeljita, osim za njezin jezik. Nije poznato je li odrezan, odgrizen ili iščupan. U želucu je nađeno oko 100 grama krvi. Očito je bila živa kada je ostala bez jezika, krv se slijevala niz grlo ravno u želudac.

Glava joj je bila zabačena unazad, sa širom otvorenom čeljusti i ustima raširenima u tihi krik.


Semen Zolotarev, Aleksandar Kolevatov i Nikolaj Thibeaux-Brignolle nađeni su sa višestrukim prijelomima lubanje, masnicama oko usana, bez očiju, polomljenih kostiju rebara.


Koža lica, prema nekima, imala je tamnu narančastu nijansu, što je u kombinaciji sa praznim očnim dupljama izgledalo ekstremno jezovito.

Zajednički nazivnik svima: polomljena rebra, polomljene lubanje, bez očiju i mekog tkiva oko njih i usana + gratis Dubinina bez jezika. Spaljena koža. Vrlo tamna. Unutarnje krvarenje i oštećenja torza kao da ih je udario auto.

Teorije koje pokušavaju objasniti incident na prijevoju Djatlov su brojne. Donosim najuobičajenije i najčešće korištene.

Jedan od mogućih uzoka smrti napad je odbjeglih političkih zatvorenika i bivših ratnika iz obližnjeg gulaga. U to vrijeme nije zabilježen nijedan bijeg, no moguće je da se radilo o prije odbjeglim osobama, koje su odlučile likvidirati nepoželjne svjedoke, ekipu koja ih je neplanski srela. U korist ove teorije, nađeni su obmotki, komadi platna koje su zatvorenici koristili da bi ogrijali noge zimi i koje preživjeli Judin nije mogao povezati sa ničijom prtljagom. Igrom slučaja, nestali su iz kolekcije dokaza.

Mansi pleme je jedan od mogućih krivaca, također. Tridesetih godina, kada je geologinja došla na teren na Ural, ne znajući da zalazi na njihovo sveto tlo, skončala je život tako što su ju zavezali i bacili u jezero. No, u Djatlov-slučaju vjeruje se da Mansi nisu krivi. Sve njihove vrijednosti potpuno su netaknute. Pretpostavlja se kako bi makar nešto od svega bili odnešeno tj. prisvojeno.

O NLO-u i izvanzemaljcima uopće ne želim pisati ništa konkretno. Bilo kakvo optuživanje naših galaktičkih susjeda za ubojstva i masakre potpuno mi je neozbiljno. Ne kažem da ne postoje (kako ne bi postojali u ovolikom svemiru?) niti da bi kontakt sa ljudima nužno morao biti hipijevski, sa cvijećem i lupendranjem u tamburin melodije All you need is love, no, uz niz simboličnih sitnica i konkretnih dokaza koji priču usmjeravaju u drugom pravcu, za aliene mjesta nema. Nekad je lakše razvijati mitove nego fokusirati se na ono što je jednostavnije, logičnije i realnije.

Članak završavam svojom teorijom i zaključkom. Dosta su kratki, jednostavno nemam dovoljno informacija koje bi poslagale kockice kako spada u nekakvu smislenu cjelinu – nažalost, nailazim na toliko rupa, kontradikcija, polovičnih i potpuno reduciranih informacija da jednostavno ne mogu plasirati cjelovit zaključak. Ne znam jesu li uzrokovane nepotpunim pristupom u radu, gubitkom tijekom vremena ili su jednostavno bile i ostale nedostupne širem puku. I ovo što imam na raspolaganju ne mora biti istina.

Mislim da su uživali i radili ono što vole. Odlučili su se na pothvat uistinu šampionskog kalibra. Fotografije i lica na njima, dnevnik i njegov sadržaj indiciraju da su se dobro zabavljali. Znam koliko im je bilo dobro i znam koji motiv su imali za ovakvu ekspediciju.

Odlazak na Otorten ujedno je bio i trening za jedan od idućih izleta, konkretno, u polarne krajeve.

Došli su na prijevoj, shvatili da ne mogu dalje jer su se izgubili i odlučili prespavati na obronku. Sa mjesta gdje je šator dignut trebao bi biti dobar pogled na okolinu, iako, u sniježnoj mećavi u taj trenutak to je vrlo malo značilo.

Izašli su u nuždi, odjeveni.

Izašli su iz šatora pred večeru. Rasjekli su ga iznutra da bi izašli van, ali ne goli. Nikako nisu bili goli. Bosi, možda, ali ne vidim u kojim okolnostima i zbog kakve brzine i bijega bi iskusni i inteligentni ljudi iz šatora izašli bez odjeće ili makar ne noseći ju pod rukama sa namjerom da se naknadno utople. Bili su potpuno svjesni kako se nalaze na Sjevernom Uralu a temperature su prebrutalne za šetnju u gaćama i žestoko kažnjavaju apsurdne poteze.

Prema najčešće citiranim izvorima, izašli su u donjem vešu a sva odjeća je ostala u šatoru.

Ako je tako, zašto je većina nađena sa nekoliko majica, hlača, čarapa, svega? Ako je sve ostalo u šatoru (navodi se na većini mjesta kako je u šatoru nađena SVA odjeća koju su imali na raspolaganju) a oni obučeni i nisu uspjeli vratiti se u šator, odakle odjeća? Dvojicu nađenu pod cedrom ne brojim jer se njihovom odjećom poslužio ostatak. Uopće nema dvojbe.

Nešto ih je istjeralo iz šatora.

Lavina je moguća. Lavine nisu rijetkost ovog kraja. Čak ne mora biti nekakva lavinska kugla koja Šilju tjera da skija brže nizbrdo. Dovoljan je bio mlađi nanos prhkijeg snijega na padini, nasađen na stariji sa smrznutom i glatkom površinom. Mogao je samo odsklizati i zatrpati šator. Niti ne treba više od par kubika snijega. Izlaz je, moguće, izignoriran pri izlasku jer je bio zatrpan snijegom više nego bočne strane tj. krila.

Lavinska podteorija uključuje i mogućnost da je uzrokovala lomove rebara kod dijela ekipe nađene u jaruzi no, po tragovima u snijegu, ekipa se spuštala normalnim korakom, svatko autonomno. Nitko nije bio nošen niti se mučio pri hodanju, što bi bilo specifično za bilo kakav lom kostiju rebara. Korak je bio užurban ali normalan.

Lavinu je prouzrokovala, moguće, i vojna vježba. Nastala je (moguće) uslijed nekakvog jakog udarca.

Nešto su čuli ili vidjeli.

Moguće vojnu vježbu ili deployment kakvog nuklearnog oružja koje su Sovjeti tada razvijali. Računajte da je tada bio ful zamah razvoja vojne industrije bivšeg SSSR-a.

Prema nekim izvorima, kozmodrom Bajkonur u Kazahstanu, udaljen oko 1500 km zračne linije toga dana lansirao je nekoliko raketa prema Uralu. Geolozi udaljeni 100-tinjak km od Djatlove ekipice primijetili su na nebu svijetleće leteće orbite. Osim njih i Mansi pleme podržalo je priču objašnjavajući događaje toga dana crtajući leteće kugle koje su i sami spazili na nebu.

Ovu teoriju podržava određena količina metalnih komada nađenih u snijegu

a moguće objašnjava i spaljenu kožu lica.

Bježali su u zaklon.

Šuma daje zaštitu, smanjuje primjetnost na nečemu čistom, šljaštećem i svijetlom kao što je snijeg. Bježali su od nečega vrlo konkretnog u šumu, tražeći zaštitu.

Grane cedra su polomljene do visine od 5 metara i na njima se nalaze tragovi krvi i kože. Svaki članak koji sam čitala, spominje promatranje šatora i pokušaj praćenja razvijanja situacije. Meni je prva pomisao penjanje na visinu od nečega i pokušaj skrivanja na koliko-toliko sigurnu visinu. 5 metara čini visinu skoro 3 duljine tj. visine prosječnog čovjeka od 180 cm, što je čisto dovoljno za skrivanje makar na trenutak, pogotovo u mraku zimi. Sa dotične visine šator i nije bio toliko jasno vidljiv, tako da je praćenje “onoga nečega” što ih je istjeralo iz šatora bilo dosta zahtjevno. Uzmite u obzir da se šator nalazio na visini od oko 800 metara, kilometar i pol od cedra.

Nije postojao apsolutno nikakav trag koji bi povezao penjanje sa napadom neke od divljih životinja.

Imali su izravni kontakt sa ubojicama.

Smatram kako su posljednji nađeni, pogotovo Dubinina koja je ostala bez jezika, imali sigurni izravni kontakt sa svojim ubojicama. Izvađene su im oči iz duplji. Relativno precizno tj. selektivno. Nije da su udareni nečime po licu i posljedično ostali bez vida. Oči su ciljano vađene.

Odrezani jezik dosta govori. Mogli su joj odrezati kosu, nožni palac ili uho, ali nema takvu simboliku. Rezanje jezika je izravno slanje poruke: Šutjet ćeš. Ne zato jer je vrištala a oni su željeli mir i tišinu potpuno izvan civilizacije, već se pokušalo zastrašiti ju i natjerati da ne cvrkuće dalje što je vidjela.

Uzrok smrti kombinacija je unutrašnjih krvarenja i pothlađivanja. Smrzli su se, prebijeni.

Radioaktivni Krivonišenko?

Traži poseban odlomak.

Dosta ljudi se zakvačilo za radijaciju na ekipi. Zaboravljaju da je jedino Krivonišenko imao očitavanja RA i nitko drugi osim njega. Nije naodmet ponovno spomenuti kako je bio zaposlenik Majaka, koji je sa prvima izašao na teren kada je stvar konačno eskalirala. Je li nerealno da i nakon 2 godine u sebi nosi detektabilne razine? Naravno da nije.

Eto.

Duboko sam uvjerena da je djatlovski incident uzrokovan isključivo ljudskim djelovanjem i da za aliene, makar ovdje, mjesta nema. Pretpostavljam kako se u ovom slučaju radi o bivanju na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, sa pogrešnim ljudima. Ljudima, ne životinjama, izvanzemaljskom rasom ili ičim sličnim.

Pročitaj Više

Satelit Crni Vitez

Naš je planet imao mnogo prisutnih prirodnih satelita prije nego što je imao sposobnost podupiranja života. To se nije promijenilo sve do 1957. godine kada je Sovjetski Savez lansirao Sputnik i naša planeta je počela popunnjava s umjetnim satelitima koji su korišteni za mnoge namjene, posebno u oblasti telekomunikacija. Danas ima mnogo satelita na nebu, najviše beskorisnih, prostor u kome se gomila svemirsko smeće postaje pravi problem za čovječanstvo.

Ali postoji uvjerenje da Sputnik nije bio prvi umjetni satelit u orbiti oko Zemlje. Neki kažu da je satelit, zvan Crni vitez, već tisućama godina bio u orbiti. Ime crni vitez potječe iz srednjovjekovnog razdoblja, kada su Crni vitezovi bili oni koji djeluju bez pomoći nekog drugog i nisu bili u nikakvom savezu s bilo kim. Sigurno nije poznato da ime dolazi od tada i tko ga je prvi koristio. Ali istina je da mnogi zagovornici ove tajanstvene teorije.


1899 genije Nikola Tesla, sagradio je u svom laboratoriju u Colorado Springsu prvi širokopojasni prijemnik / odašiljač radio valova. Mjesecima je istraživao orbitirajući signale. Tesla je otkrio da ima previše lijep i povremeni signal u električnom buku zrake koji bi mogao biti prirodan. Tesla je bio uvjeren da je to pokušaj vanzemaljske rase uspostaviti komunikaciju i prvotno je mislio da je signal nastao na Marsu. Ali nakon nekoliko mjeseci pretraživanja, shvatio je da to nije moguće. Signal nije dolazio s Marsa, ali njegov dom morao je biti negdje na Zemljinoj orbiti.

Godinama kasnije, još jedan veliki genije i izumitelj radija Guglielmo Marconi, također je otkrio prijam čudnog signala iz svemira, previše redovan biti samo buka, ovaj signal je trajao nekoliko dana, a onda potpuno nestao. Radio amateri stalno pokušavaju ponovno otkriti te radio signale, ali bezuspješno.

U veljači 1953., na vrhuncu hladnog rata, sve su oči pretvorene u nebo kako bi vidjeli koje su zemlje prvi put stigle u prostor. Skupina astronoma koji rade za Ministarstvo obrane SAD otkriva čudan objekt koji kruži oko Zemlje i alarmira javnost, misleći da su Rusi pobijedili u svemirskoj trci i da je SAD je sada ranjiva.

Zgrada se zove Black Knight (Black Knight) i kodirana je prema različitim izvješćima vladinih agencija. Istraga je vodio profesor astrofizike na Sveučilištu u Novom Meksiku, dr Lincoln La Paz, poznati izumitelj sada patuljaste planete Pluton, klidu Tombaugh. "Službeni" rezultati istraživanja zaključili su da je objekt bio mali asteroid zarobljen u orbiti na način malog prirodnog satelita. Problem s ovim objašnjenjem je da je vjerojatnost asteroida zarobljavanja u orbiti minimalna. Pojedinosti istrage nikada nisu otkrivene.

U veljači 1960. godine, astronomi diljem svijeta su pratili putanju Sputnika, koji je već bio u orbiti, odjednom je otkriven objekt koji je pravio sjenu u odnosu na Sputnik. Objekt je imao dvije karakteristike koje su danas je posebno zanimljive, prvo činilo se da objekt ima polarnu orbitu, a ne prate liniju Ekvatora a do tada ni SAD ni sovjetski sateliti nisu mogli kretati na taj način, a drugo, objekt je bio tako Colossal da je nemoguće ga pokrenuti s rakete zemlje su imali u to vrijeme.

Pročitaj Više

Festski disk (Phaistos Disc)

Niko do sada nije bio u stanju da prevede misteriozni jezik upisan na disku, koji datira iz 1700. godine p.n.e

Naučnici su konačno uspjeli da dešifruju misteriozni glineni Festski disk, koji je otkriven još 1908. godine na grčkom ostrvu Krit. Niko do sada nije bio u stanju da prevede misteriozni jezik upisan na disku, koji datira iz 1700. godine p.n.e, kada je minojska civilizacija bila na vrhuncu.

Dr Garet Ovens, koji istražuje ono što u šali naziva "prvim minojski CD -ROM-om" je otkrio ne samo kako je zvučao taj jezik, već i neka od značenja koja nosi. "Zajedno sa Džonom Kolemanom, profesorom fonetike sa Oksforda, proveo sam šest godina pokušavajući da dođem do najboljeg mogućeg čitanja teksta sa diska", kaže Ovens, lingvista istraživač sa Tehnološkog obrazovnog instituta sa Krita.

Tekst sa diska može se pročitati u spiralnom smjeru od spoljašnjeg oboda ka unutrašnjem. Disk, čiji je prečnik 16 centimetara, sadrži 242 slikovna segmenta sačinjena od 45 pojedinačnih simbola.

Koristeci prethodne studije o kritskim hijeroglifima i tekstove na minojskom linearnom A i linearnom B pismu iz vremena antičke Grčke, istraživač je bio u stanju da identifikuje tri ključne riječi:

IQEKURJA, što može značiti " trudna majka " i /ili " boginja"

IQE , što može značiti "majka" i/ili " boginja" i koja se pojavljuje u više navrata na disku

IQEPAJE ili IQE - PHAE, što može značiti " blistava majka" ili " boginja"

Ovens je zaključio da disk možda da sadrži tekst molitve minojskoj boginji.

"Sumnjalo se da je riječ o boginji majci već čitav vijek na osnovu onoga što mislimo da znamo o minojske religij , ali poenta je da to sada dokazano lingvistički", rekao je Ovens.

Pročitaj Više

Malteški Hipogeum - Misteriozna podzemna građevina

Hipogeum (Hypogeum) je malo poznata mreža podzemnih hramova i tunela na Malti koje su Englezi, a potom Maltežani, godinama brižljivo čuvali od očiju javnosti. Povremeno je otvaran samo ulazni hram koji dokazuje da nijedna antička kultura nije bila u stanju da pod zemljom iskleše i ugradi kamene blokove tške nekoliko desetina tona. Dugo su egipatske piramide smatrane najstarijim arhitektonskim zdanjima. Ipak, najraniji neolitski hramovi na Malti su stariji za oko hiljadu godina od navodnog datuma izgradnje čuvenih piramida u Gizi.

Ogromni kameni blokovi korišćeni su za izgradnju hramova. Moderni alati i tehnike bi i danas imali nepremostive poteškoće da izgrade nešto slično. Kako su ove teške kamene blokove pomerali pre šest hiljada godina, ostaje misterija. 

Pomenimo da ne postoje arheološki nalazi metalnih predmeta ili alata na Malti iz tog doba. Podzemni sistem hramova nazvan Hal Saflieni, ili poznatiji kao Hipogeum, je ipak posebno uzbudljiv. Kada je 1902. godine ponovo predstavljen svetu, izazvao je senzaciju u arheološkim krugovima. Hramovi i podzemne odaje su bukvalno urezane u kameno podzemlje. Tu su pronađene kosti preko sedam hiljada ljudi i zato se smatra da je Hipogeum zapravo velika grobnica. Tragovi “misterioznih ljudi” koji su izgradili hipogeum ne postoje. Jednako čudni su i tragovi kolica na kamenim putevima na Malti davno pre otkrića točkova. Malteški Hipogeum je jedan od najimpresivnijih objekata na UNESCO-voj listi.

Iako je Hipogeum toliko jedinstven, ipak su samo ulazne prostorije bile povremeno otvorene za javnost. Zabeležen je niz tajanstvenih nestanaka u podzemnim lavirintima pa se kroz istoriju radilo na tome da se o ovim objektima što manje zna. Moguće je, ispod zemlje, proći sa jednog na drugi kraj ostrva, ali je vlada zatvorila sve ulaze. Navodno, razlog je nestanak grupe učenika sa učiteljicom koji su ušli u podzemni lavirint i nikada se nisu vratili…

Pročitaj Više

Misterija otoka Buve i Sendi

Uprkos tome što najudaljenija lokacija na planeti Zemlji, potpuno nenaseljena prema CIA Vorld Facebook , subantarticko vulkansko ostrvo Buve dom je vrhunskog Internet domena sa kodom .

BV .Neki ljudi veruju da je ostrvo štab Novog svetskog poretka i da je takođe dom tekuće serije Internet sajber napada.Daleko od ljudi u južnoj Atlantskom okeanu između Južne Amerike, Južne Afrike i Antarktika, možete da nacrtate krug od 1000 milja oko Bouvet ostrva i ne bi ste nasli kopno ali postoji Internet domen najvišeg nivoa koji ostaje misterija. Mada bi ostrvo trebalo da ima kod Norveske posto je u njenom sastavu.

Za ovu lokaciju se tvrdi da je jedna od najaktivnijih napadača, često daleko aktivnija od Rusije i Kine kombinovano.
Buve je takođe dom za misteriju iz 1979. Jos uvek nerešenu misteriju koja je od tada teško cenzurisana, poznatu kao Vela Incident , za koju se veruje da je teško uspaničila Džimi Karterovu admininistraciju povodom nuklearne eksplozije koju je zabelezio američki Vela satelit.

Koliko u svemu tome ima istine procenite sami.

Buve (fr. Bouvet) je nenaseljeno vulkansko ostrvo u južnom delu Atlantskog okeana. Nalazi se jugozapadno od Rta dobre nade i smatra se jednim od najudaljenijih ostrva na svetu. Najbliže kopno je Zemlja kraljice Mod na Antarktiku udaljeno je 1600 km. Površina mu je 58 km². 93% ostrva je prekriveno lednicima. Najviši vrh jeOvaltopen (Ovaltoppen) sa 780 m.

Ostrvo je 1. januara 1739. otkrio francuz Žan Buve (Jean-Baptiste Charles de Lozier-Bouvet), koje je po njemu i dobilo ime. Buveovo otkriće je samo konstatovalo i fiksiralo kopno na tom delu, ali pošto ga nije oplovio nije se znalo da li se radi o ostrvu ili delu nekog kontinenta.

Tek 1808. englez Džejms Lindsaj (James Lindsay), kapetan kitolovca Svan bio je prvi moreplovac koji je tačno zabeležio položaj ostrva. I on nije pristajao na ostrvo.

Prvo uspešno iskrcavanje na ostrvo izvršio je decembra 1822. Benjamin Morel, kapetan broda za lov na foke Wasp, kada je pristao brodom da uhvati nekoliko foka.

Engleski kapetan Džordž Noris (George Norris) zapovednik kitolovaca Sprightty’ i Lively iskrcao se na ostrvo, dao mu ime Ostrvo Liverpul i preuzeo ga u korist britanske krune.
Duži boravak na ostrvu desio se 1927. kada je norveška posada boravila na ostrvu mesec dana i dala mu je imeBouvetøya (Buve na norveškom). Godine 1928. Britanija se odrekla svog prava na ostrvo u korist Norveške.
Ostrvo Buve i njegove teritorijalne vode su proglašeni prirodnim rezervatom 1971.
Norveška je 1977. tu postavila automatsku meterološku stanicu.

Ostrvo Sendi

Ostrvo u južnom Pacifiku, ucrtano na mornaričkim kartama i svetskim mapama i na Google Earth, ne postoji, tvrde australijski naučnici. Navodno primetan komad zemlje, nazvan ostrvo Sendi, ucrtan je na mape kao ostrvo koji se nalazi na pola puta između Australije i francuske teritorije Nove Kaledonije.

Kada su naučnici s Univerziteta Sidnej otišli u tu regiju ostrva nije bilo. Naučnica Marija Seton, koja je bila na brodu koji je krenuo u tu ekspediciju, izjavila je da je tim očekivao da ugleda komad zemlje, a ne 1.400 metara duboki okean. Ostrvo je bio na Google Earthu i na ostalim mapama pa smo otišli da provjerimo i nismo zatekli nikakvo ostrvo. Bili smo istinski zbunjeni. To je prilično bizarno, kazala je ona.

Kako se to našlo na mapama? Zaista ne znamo, ali planiramo otkriti to, dodala je. Australijske novine javile su da bi nevidljivo ostrvo trebao biti u francuskim teritorijalnim vodama ako postoji ali nije prikazan na francuskim zvaničnim mapama. Australska hidrografska služba, koja proizvodi nautičke karte za tu zemlju, saopštila je da bi pojavljivanje ostrva na mapama i na Google Earthu mogli biti rezultat ljudske greške, koja se ponavljala iz godine u godinu. Portparol Google Eartha izjavio je da će ta kompanija konsultovati brojne autoritativne izvore kada stvara svoje mape.

“Svet se stalno mijenja, a beleženje tih promjena je beskrajno”, izjavio je portparol z AFP.Dopisnik BBC-a iz Sidneja Dankann Kenedi javlja da je, dok većina istraživača sanja da otkrije teritorije koje nisu ucrtane na mapama, australijski tim učinio upravo suprotno i kartografi širom sveta sada žure da zauvek s mapa izbrišu ostrvo Sendi.

Pročitaj Više

AGHARTA (SHAMBALA)

Mnoge teorije govore o životu i civilizacijama pod Zemljinom korom. Halley smatra da se polarna svjetlost može objasniti tako da je zemlja tanja na polovima i da je ona zapravo refleksija svjetlosti koja dolazi odozdo. Prema jednoj legendi Maja, na Jukatanu je postojao potok kojim se okomito može doći do drugog otvora smještenog na misterioznom unutrašnjem dijelu kore. Ispod Mont St.Michela se nalazi keltski bunar koji prema legendi vodi u podzemlje.

U šumi Broccliande nalazi se tako Merlinov grob koji također vodi u podzemne špilje. Najpoznatija je, naravno, legenda o Agharti. Njom je vladao i vjerojatno još vlada „Kralj svijeta“, biće od krvi i mesa. Tako na prstenu Džingis-Kana uz svastiku postoji i bakrena ploča s pečatom „Kralja svijeta“. 1937. god. se taj kralj navodno pojavio i u Indiji za vrijeme krunidbe Georgea IV. Ferdinand Ossendowski je glavni ekspert za ovo područje. Smatra se da su preživjeli nakon potopa Atlantide i Mu prešli u podzemni svijet. Lama Turgut, Ferdinandov suputnik, kaže da u glavnom gradu Agharte stanuju veliki svećenici i znanstvenici, te da upravljaju svim silama prirode. Po unutrašnjosti zemlje putuju u brzim vozilima. Kralj svijeta, Brahytma, može razgovarati s bogom, pomažu mu i pomoćnici Mahytma (zna budućnost) i Mahynga (upravlja uzrocima tih događaja). Na sanskrtu Agharta znači „nepristupačan“, „neusporediv“, „nenarušiv“. Lobsnag Rampa je jedan od živih vidioca Agharte i svoj odlazak je opisao kao prolazak kroz špilju sa svjetlima iznad, te je vidio mnogo čudnih strojeva sa transparentnim staklima. Također, vidio je čudne letjelice, strojeve koji učitavaju misli pomoću slika, te pričaju o nuklearnoj eksploziji koja je prije par tisuća godina uzrokovala veliki potop, zabilježen kod mnogih naroda. Energetske kugle, poveznice s Aghartom su smještene ispod piramida, pod Sibirom, sfingom itd. Tu je i teorija o gmazovima iz četvrte dimenzije koji pod zemljom proizvode sive vanzemaljce. Iako izgleda smiješno, ta teorija i nije tako suluda, a ja je, kao niti ranije, nisam podrobnije opisao jer je njezin glavni pobornik, David Icke, znao i pola knjige posvetiti istoj.

Ovo je još samo jedan od niza misterija koji nas tjeraju da se priupitamo JESMO LI SAMI ČAK I NA NAŠOJ VLASTITOJ PLANETI? 

Pročitaj Više

ABORIDŽINI

Što se tiče starih dokumenata, legendi i tradicija, Australija nije nimalo siromašan kontinent. Aboridžini najmanje 40.000 godina naseljavaju australski kontinent što im i ime govori (lat. ab origine – od pamtivijeka), razlikovali su oko tristo (danas dvjesto) različitih jezika sa šesto narječja. Mitologija i religija su povezane sa animizmom te je cijeli koncept života usmjeren na dva kolosijeka, san i javu. Jedan od simbola mitologije je Zmija duge koju Aboridžini povezuju sa dugama, kišom, rijekama i podzemnim vodama. Ona je po naravi nekada kreativno a nekada destruktivno biće koje ovisno o plemenu živi ili unutar Zemljine kore ili u dugi. Iz tog mita proizlazi i Bunyip, biće nalik demonu koje živi u močvarnim predjelima Australije. Ima pseće lice, konjski rep, škrge i rogove nalik kljovama morževa. Da li je zbilja stvaran nikada nije dokazano jer su očevici po pravilu čuli za aboridžinske mitove.

Yowie, australska inačica Bigfoota, također hoda diljem zemlje uz brojna svjedočenja očevidaca. Vrijeme sna (Dreamtime) je osnova cijele religije, nešto poput druge stvarnosti tijekom koje je nastao čitav svijet. Zemlja je majka svega i njezino bušenje (nafta) je poput bušenja kože. Bića zvana Wandjina su stvorili ljude i svake godine Aboridžini obnavljaju davno nacrtane crteže koji se nalaze na najvećem svjetskom monolitu, Uluru gorju. Brojni istraživači takve tematike ove kreature uspoređuju sa sivim vanzemaljcima, a bumerange zbog svoje aerodinamičnosti s nekim njihovim letjelicama. Diljem planete postoje i brojne energetske točke gdje su preci ostavili duhovnu energiju zvanu djang, a prevlast bijelog čovjeka željnog tehnologije i osvajanja uništava duhovnost. Pošto je san spektar stvarnosti za ovaj narod, znanost ne uzima za ozbiljno bilo kakve tvrdnje Aboridžina iako bi se o mnogo čemu dalo raspravljati. Meni osobno možda i nije najbitnija tema dolazak Wandjina već odnos modernog čovjeka i prirode koji zasigurno nije onakav kakav bi trebao biti. Ako nas netko može naučiti tom odnosu onda su to Aboridžini i kada to shvatimo svi ćemo zasvirati didgeridoo…   

Pročitaj Više

CVIJET ŽIVOTA

Cvijet života je geometrijska figura sastavljena od više preklopljenih krugova koji tvore strukturu nalik cvijetu u heksagonu, a središte svakog predstavlja križanje svih šest krugova. Simbol je svete geometrije zbog simbolike prostor-vremena. 

U drevnim vremenima su ovaj simbol smatrali početkom i krajem sveg života u svemiru. Drunvalo Melchizedek tvrdi kako ovaj simbol označava šest dana kreacije uz dva vrlo bitna dodatna simbola - Vesica Piscis i Borromeanske prstenove. 

Prvi pronađeni simbol cvijeta života je onaj iz Ashurbanipalove palače u Asiriji starosti od otprilike 2.600 godina. Nedavno je u makedonskim Kočanima pronađen isti simbol i nije još poznato iz kojeg je vremenskog razdoblja. Ukoliko pak egipatski hram Ozirion u Abydosu zbog raznih indicija smjestimo u vrijeme prije ove palače, a možda čak i tisuće godina ranije, onda je upravo ovaj crtež prezentiran na slici najstariji pronađeni simbol. Cvijet života je jedna od najpoznatijih poveznica starih naroda diljem planete (uz Veliki potop, epove o nastanku, neke ostale simbole, magijske obrede itd., op.a.) te je bitan dokaz istog podrijetla ili kontakata drevnih civilizacija. Tako ga između ostalog možemo pronaći u Mađarskoj, Izraelu, Kini, Japanu, Indiji, Španjolskoj, Maroku, Peruu, Meksiku i Britaniji. Simboli usko povezani s Cvijetom života su dva gore navedena i moderniji "derivat" – Drvo života iz Kabbale. Ostali bliski simboli i oblici su Sjeme života, sferoidni oktahedron, cjevasti torus, Jaje života i Voće života. 

Vesica Piscis označava svetost, ribu i aureolu, odnosno poveznicu s božanskim i matematički iznosi korijen iz tri. Borromeanski prstenovi su prikaz kojim su drevni narodi slikovito označavali DNK vezu istog izgleda. Kako su poznavali tu vezu nije poznato...  

Pročitaj Više

Poruka u boci!

12.4.1936. datum je kada je jedan čovjek ribario u blizini Aberavona u Bristolskom kanalu. Tijekom pecanja i mrežarenja ribič lovi staklenu bocu koja naizgled slučajno plovi u blizini barke. Kako je bila zapečaćena s porukom unutar stakla ribič je logično zaključio kako je riječ o poruci u boci. Tijekom radnog dana nije je otvarao već se posvetio dnevnim rutinama i poslu, no nakon dolaska kući znatiželja je učinila svoje i pred obitelji otvara bocu.

Na papiru je bila napisana poruka: "Saxilby tone. Pozdravljam svoje sestre, braću i rodbinu. Joe O’Car.

Riječ je inače o brodolomcu Saxilby koji je 1933. godine nestao u Atlantiku, vjerojatno zbog velike oluje i nesreće. Sve se odvijalo 400-tinjak milja od Bristola. Vjerojatno otprilike već nagađate o čemu se ovdje radi. Osim dirljivog trenutka i tužnih uspomena ovaj događaj je danas jedan od najpoznatijih primjera nevjerojatne slučajnosti, sinkroniciteta ili koncepta "u pravo vrijeme na pravom mjestu" jer se ribar koji je pronašao bocu zove Brian O’Car i, pogađate, Joeov je brat!

Pročitaj Više

AMAZONKE

Legenda tumači da su ove mitske junakinje živjele na obalama Crnog mora. U toj priči su bile upamćene po velikim vojnim podvizima, no, ipak su znale gubiti od najvećih helenskih junaka poput Herakla, Tezeja i Ahila. Ime im najvjerojatnije potiče od riječi "amazoje" što znači "bez prsa", jer su navodno odsijecale ili spaljivale desnu dojku da im ne smeta prilikom pucanja iz luka. Druge mogućnosti su iranski etnonim "ha-mazan" iliti ratnici, a moguća je i druga iranska riječ "ama-janah", tj. ubijanje i plodnost.  



Prvotno su jahale na konjima, bile su vrsne u luku i strijeli, oblačile su krzno od divljači, a najubojitije oružje im je bila bojna sjekira. Mitovi navode da bi se prilikom svetkovina plodnosti spajale s plemenom Gargareanaca, pa bi dijelili djecu ovisno o spolu. Tri najpoznatije Amazonke su Hipolita (ubio je Heraklo), Antiopa (oženio je Tezej) i Orejtija (Antiopina sestra). Po Homeru su bile saveznice Trojanaca u ratu protiv Ahajaca. Nikada nije otkrivena država Amazonki što daje pravo mnogima da ih proglase legendom. Po starim spisima locira ih se u Pontusu, današnjoj Turskoj. Herodot ih je zvao drugačijim imenom, ubojicama muškaraca iliti Androktonejkama, te da su same sebe nazivale Ojorpatankama. Kako su popriličan broj puta spomenute u literaturi i legendama onog vremena (više puta od Isusa Krista, op.a.) i kako je naknadno otkriven jedan određeni broj gradova uz znanstveno priznanje nekih mitova ne čudi da je vrlo vjerojatan stvarni povijesni značaj ovog ženskog ratničkog naroda. 

Strah koji su sijale uz poštovanje dovodi do toga da su Amazonke zaštitni znak brojnih feminističkih udruga, društava itd. One su ideja vodilja brojnim istraživačima i arheolozima koji i dan danas traže tu misterioznu i drevnu zemlju. Mora se priznati da su bez obzira na vjerojatnost njihovog postojanja dobile dubok pečat u povijesti, te imaju tu posebnu počast da se po jednoj seriji koja je nastala baš po uzoru na ovu legendu, Xeni, nazvao i jedan novootkriveni planetoid u sunčevom sustavu...  

Pročitaj Više

ZABRANJENA SNIMKA: Apollo 11 snimio VANZEMALJCA

Na autentičnoj video snimci koju su snimli astronauti prilikom misije Apollo 11, a koja je dugo vremena bila strogo skrivana od javnosti, jasno se vidi čovjekoliko biće kako hoda po površini Mjeseca.

Neil Armstrong i Edwin "Buzz" Aldrin bili su svjedoci ovog incidenta ubrzo nakon slijetanja Apollo 11 na Mjesec. U vrijeme kada se to dogodilo, televizijski prijenos uživo je bio prekinut na dvije minute zbog kako su tvrdili "pregrijanost kamere".

Ovo je 16mm video zapis izvornog video prijenosa uživo koji je direktno poslan američkoj vladi, ali cenzuriran za javno prikazivanje. Film je prošle godine prokrijumčaren iz neotkrivene lokacije vlade.

NASA je također objavila više od 12.000 fotografija iz programa Apollo, snimane Hasselblad kamerama koje su bile montirane na prsa astronauta. Fotografije u visokoj rezoluciji mogu se pronaći na flickr stranici "Arhiva projekta Apollo", i podijeljene su po spremnicima i odvojenim misijama.

Iako su brojne fotografije s misija Apollo digitalizirane u desetljećima nakon slijetanja na mjesec, pripremanje i organiziranje ovakve digitalne kolekcije bio je velik posao za predan tim NASA-inih djelatnika.

Proces skupljanja fotografija u arhivu započeo je prije više od 10 godina, a vodio ga je Kipp Teague sa Sveučilišta Lynchburg u SAD-u.

- Oko 2004. godine, Svemirski centar Johnson počeo je ponovno skenirati originalne spremnike Hasseelblad kamera iz projekta Apollo, pa smo Eric Jones i ja nabavljali TIFF verzije novih skenova na DVD-ima, rekao je Teague.

- Fotografije smo potom obradili kako bi ih postavili na naše stranice, popravili bismo boje i svjetlinu, i smanjili veličinu slika na oko 1000 dpi za verzije u visokoj rezoluciji, kazao je.

U kolekciji objavljenoj na flickru nalaze se fotografije s misija Apollo 7, 8, 9, 10, 11 - prvo slijetanje na mjesec, 12, 13, 14, 15, 16 i 17.

Još nekoliko neobičnih detalja s Mjeseca iz programa "Google Earth":

Evo i prikaz slijetanja na Mjesec prikazan kao video 360 (za bolji efekt koristite vaš mobitel, a za još bolji koristite virtualne naočale)

Pročitaj Više