ORANGE SODA

Jedan od najpopularnijih ruskih urbanih mitova govori o eksperimentu sovjetskih znanstvenika koji su željeli vidjeti kako će ljudi proživjeti 30 dana bez i sekunde sna...

SSSR i SAD kroz povijest su, posebice za vrijeme Hladnog i Drugog svjetskog rata, izvodili najstrašnije zamislive eksperimente u pokušaju da proniknu u ljudski um i pronađu načine kako u potpunosti ovladati njime. Prije njih to su radili nacisti za vrijeme Trećeg Reicha. Svi oni su, barem koliko je danas poznato javnosti, završili krajnje neuspješno i s brojnim ljudskim žrtvama.

Takvim je slučajevima inspirirana i ruska legenda o 'eksperimentu spavanja' poznatom i pod imenom 'Orange Soda'.

Krajem 40-ih godina prošloga stoljeća, kaže legenda, sovjetski su znanstvenici pet dobrovoljaca zatvorili u strogo kontrolirano okruženje plinske komore. Svi oni bili su zatvorenici koji su na sudjelovanje u eksperimentu pristali u zamjenu za slobodu. Eksperiment im se naime činio vrlo laganim - sve što su trebali bilo je izdržati 30 dana bez sna i nakon toga će biti slobodni.

U komori su imali toalet, krevete, knjige i hranu koja im je bila dovoljna za tridesetak dana. Budni su pak ostajali pomoću vrlo otrovnog plina koji je u malim količinama puštan u komoru.

Prvih pet dana sve je bilo u relativnom redu. Znanstvenici su ih promatrali kroz tzv. 'policijsko staklo', a svi su se razgovori snimali. Već četvrtog dana znanstvenici su primijetili da zatvorenici pričaju o sve mračnijim temama, a petog su dana počeli pokazivati tragove paranoje.

Tijekom pete noći počela su međusobna šaputanja, a razgovori su se pretvorili u potpune besmislice. Devetog je dana situacija iznenada eskalirala. Jedan od zatvorenika manično je vrištao sve dok nije ostao bez glasnica, a i nakon toga je ispuštao stravične zvukove. Svi ostali na to uopće nisu reagirali, sve dok sa sličnim ponašanjem nije počeo još jedan zatvorenik.

Ostala trojica iz knjiga su počela čupati listove i pomoću vlastitog ih izmeta lijepiti na zrcalo kroz koje su ih promatrali znanstvenici. Odjednom je sve utihnulo, a zatvorenici više nisu ni šaputali.

Jedini indikator života u komori bila je sve veća potrošnja kisika. Zatvorenici su ga sada trošili kao da su izloženi velikim fizičkim naporima. Četrnaestog dana znanstvenici su se odlučili obratiti zatvorenicima nakon što su pretpostavili da su ili mrtvi ili da jednostavno vegetiraju na rubu smrti.

Kroz interfon su im objasnili da će testirati mikrofone te da svi zbog toga moraju leći na pod. S suprotnom će, rečeno im je, biti ustrijeljeni. Ukoliko poslušaju, jedan od njih će odmah biti oslobođen.

- Više ne želimo slobodu, rekao je tihi glas s druge strane.

U ponoć petnaestog dana vrata su ipak otvorena. Prije toga je u prostoriju pušten svježi zrak, bez plina, na što su zatvorenici regirali vrlo burno preklinjajući da im se vrati plin. Kada su u komoru ušli vojnici, zatvorenici su počeli vrištati glasnije nego ikada prije, a onda su odjednom počeli vrištati i vojnici.

Četiri su zatvorenika bila još živa, a zalihe hrane bile su netaknute još od petog dana. Na podu su bili rasuti dijelovi tijela petog zatvorenika. Ostala četvorica bila su unakažena do neraspoznatljivosti, s rasparanom kožim i mišićima koje su jeli sami sa sebe.

Vojnici su se povukli van, nakon čega je u komoru ušlo nekoliko najhrabrijih dobrovoljaca. Oni su naišli na žestok otpor nakon što su ih preživjeli brutalno napali zapomažući pritom da im se vrati plin. Više nisu htjeli zaspati.

Za vrijeme provedbe eksperimenta, kaže dalje legenda, umrlo je petero vojnika, a još nekoliko njih je počinilo samoubojstvo.

Drugi je zatvorenik ubijen nakon što su ga liječnici pokušali spasiti operacijom. No, sedacija na njemu uopće nije radila, a ubijen je nakon što je 'životinjskom snagom' liječniku slomio ruku i rebra.

Preostala trojica prebačena su u bolnicu gdje su nastavili moliti za plin. Prvi je umro jer se nikada nije probudio iz anestezije, a drugi, koji je operiran bez anestetika, nije pokazivao znakove boli. Medicinska se sestra kasnije prisjećala kako joj se on nasmiješio svaki put kad bi im se sreli pogledi.

Nakon operacije su preživjele pitali zašto toliko žude za plinom. Odgovor je bio kratak: 'Moramo ostati budni.' Zbog toga su vraćeni u komoru. Ionako više nije postjala šansa da nastave s normalnim životom.

Čim im je pušten plin, preživjeli su prestali s agresivnim ponašanjem, a aparat koji je pratio moždanu aktivnost svako je malo detektirao 'moždanu smrt'. Unatoč plinu, četvrti je zatvorenik umro nedugo nakon ulaska u komoru. Na kraju je u komoru ušao jedan zapovjednika KGB-a.

On je pak posljednjeg preživjelog zatvorenika upitao: 'Tko si ti?'

- Jesi li tako lako zaboravio? Mi smo ti. Mi smo ludilo koje vreba u svima vama, ludilo koje moli da bude oslobođeno iz najdubljih kutaka vašeg životinjskog uma. Mi smo ono što se krije u vašim krevetima svake noći. Mi smo sve ono što potiskujete u tišinu.

Zapovjednik je u tom trenutku izvadio pištolj i pucao mu u srce. Tada je, kaže legenda, rekao svoje posljednje riječi.

- Tako... Blizu... Slobodi...