Kofer pun dječijih kostiju

Dijete čiji je tijelo u stanju raspadanja pronađeno je u kofer na jugu Australije je identificiran kao kći žene čije su kosti pronađene su u šumi u New South Wales, 1.200 kilometara daleko.

Identiteti oba tela dugo su zbunjivali policiju u dve države sve dok pre dve nedelje nisu primili dojavu preko vruće linije za prevenciju zločina. Kako je saopštila policija Južne Australije, osoba koja se javila iznela je pretpostavku da bi devojčica u koferu mogla biti nestala dvogodišnja devojčica Kandalis Pirs.

Policija je pregledala profile više desetina nestalih osoba kako bi identifikovala ostatke deteta i čak je primila poziv od britanske policije koja istražuje slučaj Medlin Meken, devojčice koja je 2007. nestala u Portugalu, gde je letovala s porodicom.

Analiza DNK je potvrdila da su posmrtni ostaci zaista Kandalisini, a na osnovu uzoraka krvi iz zdravstvenog dosijea Kandalisine majke Karli Pirs-Stivenson, potvrđeno je da su kosti pronađene 2010. u šumi u Novom Južnom Velsu zaista ostaci dvadesetogodišnje žene.

Policija obe države sada će zajedno istražiti kako su majka i ćerka umrle. “Ovo je jedan od najšokantnijih zločina - šokantan i nezamisliv - i ponovo je jedna porodica razorena i očajna. Ljudi koji su odgovorni za taj zločin zaista su zli i moraju brzo biti uhvaćeni kako bi odgovarali zbog onoga što su učinili”, rekao je Des Brej, komesar Kriminalističke policije Južne Australije.

Telo devojčice Kandalis nađeno je u julu nakon što je vozač primetio kofer ostavljen pokraj glavnog puta u blizini malog mesta Vajnarka, u Južnoj Australiji.

U međuvremenu, policija Novog Južnog Velsa godinama je pokušavala da identifikuje ženu čije su kosti pronašli biciklisti 2010. u nacionalnom parku Bilanglo stejt forest, oko 150 kilometara južno od Sidneja.

Šuma je poznata kao mesto na kome je Ivan Milat, najozloglašeniji serijski ubica u Australiji, sin hrvatskog emigranta Stjepana Milata iz Blata na Korčuli, ostavljao svoje žrtve. Milat je 1996. osuđen za ubistvo sedmoro turista.

Analiza ostataka je pokazala da je žena umrla nasilnom smrću. Istražitelji su joj dali ime “Ejndžel”, jer su pored kostiju našli majicu sa motivom anđela.

Karli Pirs-Stivenson je bila samohrana majka iz Alis Springsa, u Australiji. Godine 2008. je sa Kandalis napustila porodični dom i putovala od države do države. Tokom vremena, kontakt s porodicom bivao je sve ređi, a prema nepotvrđenim izveštajima, majka i ćerka su poslednji put viđene mesec dana kasnije, u tržnom centru u australijskoj prestonici Kanberi.

Prema rečima advokata Breja, policija je pozvala stanodavce, vlasnike motela i kampova da pregledaju knjige kako bi proverili da li su boravile kod njih.

Pročitaj Više

Mrtva već 500 godina

U zaleđenom tijelu naučnici pronašli nešto šokantno!


Smrznuto mumificirano tijelo djevojke pronađeno je 1999. u vulkanu u Argentini, a iako je ubijena prije 500 godina, tijelo je bilo očuvano.


Prema svemu sudeći, bila je izabrana kao žrtva bogovima.

Međutim, arheolozi su među zubima mumije, nazvane Djevicom, pronašli komadiće lišća zbog čega vjeruju da je uspavana prije smrti.

Međutim, otkrili su još nešto: djevojka je bila zaražena bakterijom koja je slična tuberkolozi. Doktori vjeruju da će ovo otkriće pomoći mikrobiolozima u borbi protiv novih bolesti ili onih koje se ponovo pojavljuju.

Pročitaj Više

Projekt Ešalon

Jeste li ikada imali osjećaj da vas netko prisluškuje ili prati? Da Vas odnekud tajno gledaju. Niste umišljali i nije Vas osjećaj varao. Veliki Brat Georgea Orwella već je odavno stvarnost i ubrzano se

ispunjava njegova vizija svijeta po kojoj će sve biti stavljeno pod kontrolu jednog moćnog centra koji već sada špijunira skoro sve i skoro svakoga na zemlji, prisluškujući i snimajući sve danas poznate vrste komunikacija kojima se ljudi služe, telefoni, obični i mobilni, internet, faksovi, elektroničke pošte (čak i šifrirane), teleks veze.Dobrodošli u tajnu zvanu ešalona.
Ešalon je automatski globalni sustav za presretanje i prosljeđivanje, kojim rukovode obavještajne agencija pet zemalja: Amerike, Velike Britanije, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Američka sigurnosna agencija NSA vodi glavnu riječ, a službe ostalih zemalja je Veron prate. Početak rada na ešalona datira još iz 1947.godine kada su se za globalno špijuniranje zainteresirale neke američke i britanske tajne službe. Tada je u Londonu nastao sporazum koje istraživači nazivaju Prokleti Pakt. Takav naziv nije ni malo slučajan, jer nema sumlje da je Ešalon samo jedan i to manji dio njihovog monstruoznog projekta, a on je u odnosu na druge projekte pod okriljem Prokletog Pakta i najbezopasniji. 

Amerika i Britanija kojima su se priključile Kanada, Australija i Novi Zeland su tako 1947. godine uskladile svoje obavještajne aktivnosti, takozvanim UKUSA ugovorom a sam Ešalon je nastao 1971.godine. Pretpostavlja se da je danas u stanju snimiti preko pet milijardi razgovora svaki dan i da ih zatim obradi. Predmet interesovanja ešalon je doslovno svaki vid komunikacije: razgovori običnim, mobilnim satelitskim telefonima, internet, E-mail, faksovi. Preko 90% prometa koji se odvija preko globalne kompjuterske mreže je pod budnim okom ešalona i NSA.
Kao i mnogi drugi špijunski sustavi, Ešalon je razvijen u doba hladnog rata.Njegove primarne mete su vlade, organizacije i industrija, a sekundarne sve ostalo što može se špijunira. Cilj im je da im ništa ne promakne. Pet država pod komandom USA dijeli skupljene podatke i svaka članica opskrbljuje ostale četiri podacima o vlastitim ključnim riječima, frazama, ljudima i lokacijama.
Vrlo važno pitanje je tko određuje predmet prisluškivanja i tko ima pristup tim informacijama. Izvještaj pod nazivom Mogućnosti presretanja 2000 tvrdi da Amerikanci koriste ovaj sustav prema svom nahođenju i da nikome ne polažu račune.Francuska vlada je optužila američku da zloupotrebljava Ešalon da bi osigurala prednost svojim tvrtkama nad konkurencijom.Džejms Vulsi, bivši šef CIA, na to je samo odgovorio da su oni samo neutralizirali efekte francuskog podmićivanja diljem sveta. Pritom je zaboravio da je industrijska špijunaša koju im Ešalon s lakoćom omogućuje, kažnjiva svuda u svetu.Saveznici se osjećaju ugroženima i dižu svoj glas, ali to uopće ne uzbuđuje NSA. Zbog ovog francuskog "bezobrazluka" prema Americi uslijedit im stravična kazna i packa od strane Amerike, ali o tom pročitajte na stranici PROJEKAT HAARP.
Sustav Ešalon prikuplaj podatke na više načina.Za presretanje satelitske komunikacije, na Zemlji je izgrađena čitava mreža masivnih radio antenskih stanica koje su locirane u SAD, Italiji, Engleskoj, Turskoj, Novom Zelandu, Kanadi i Australiji.Za praćenje komunikacija između gradova koristi se veliki broj satelita koji prosljeđuju podatke centrima za obradu na Zemlji.Najvažniji su blizu Denvera (SAD), u Velikoj Britaniji, Australiji i Nemačkoj.Što se Interneta tiče, Ešalon rutinski presreće svaku informaciju.Čak ni podvodni kablovi nisu ostali izvan domašaja Ešalona.Još 1982. godine pronađen je na dnu oceana uređaj za prisluškivanje, koji je bio vezan za magistralni vod.Veruje se da ga je postavila američka mornarica i pitanje je koliko je još njih ostalo neotkriveno.Kada nijedan od metoda ne daje tražene rezultate, organizacija pristupa klasičnim sustavima špijunaže.Njihovi obučeni agenti ručno postavljaju sofisticiranu prislušnu opremu u blizini izabrane mete.Posle prikupljanja sirovih informacija, sustav vrši selekciju pomoću rječnika tako što pomoću kompjutera traži neke ključne reći ili adrese.Na taj način se uvelike smanjuje broj informacija koje se kasnije obrađuju i istodobno onemogućava neovlaštenim korisnicima da se koncentriraju na bilo koji pojedinačni slučaj u toj fazi.

Sve ono što biva "uhvaćeno" ešalona proseđuje se odmah u centralu Menvit Hil u Engleskoj.Tu se obavlja čitanje i klasificiranje pristpelog materijala, a ono što je najinteresantnije odmah se šalje u Fort Mid, u Marylandu (SAD), u sjedište NSA.Ono što nije proslijeđeno, to se snima i stvara se monstruozna baza podataka koja će biti upotrebljena kad se ukaže potreba za tim.Sastavni dijelovi ešalona su osim satelita i 'zemaljske postaje' koje se nalaze u Šugar Grou i jakim (SAD), Vaihopai (Novi Zeland, slika gore desno), Geraldton (Australija) u Hongkongu, Kanadi, Japanu, Južnoj Koreji iu skoro svim zemljama članicama NATO-a.Pod nadzorom ovih stanica kojih u ešalonu ima oko 2500 nalazi se sve što postoji.Pod specijalnim režimom ešalona su i svi sateliti Intersat, kao i svi ostali koji služe prijenosu informaciju. ešalonu intenzivno pomažu i špijunski avioni tipa Avaks.
Najstrože čuvana tajna je kako Ešalon špijunira građane, ali zna se da su pod njegovom kontrolom. Naprimjer, Ešalon nadgleda i čovjeka koji karticom podiže novac iz automata (današnje kartice s RFID čipom uveliko mu to omogućavaju, a šta tek mu omogućuju nove čipovane osobne karte koje se spremaju za Srbiju, pročitajte na stranici KONTROLA LJUDI I LJUDSKOG UMA ).

Po Amerikancima i NSA osnovna uloga Ešalona jeste zaštita nacionalne bezbednosti, ali to sigurno nije sve. Industrijska špijunaža zauzima veoma značajno mesto u aktivnostima Ešalona. Po nekim saznanjima, pristup informacijama imaju samo visoki zvaničnici Bele Kuće, ali oni mogu da ih prosleđuju dalje po njihovom sopstvenom nahođenju. Najvažniji kupci skupljenih informacija su velike korporacije, naravno prvo američke, a pomenuti zvaničnici teško mogu da odole tolikoj moći, a da je i ne zloupotrebe u borbi protiv političkih protivnika u sopstvenoj kući. U svakom slučaju Ešalon je najmoćnija organizacija za prikupljanje podataka na svetu.
Pouzdani izveštaji daju do znanja da on predstavlja veliku pretnju privatnosti ljudi širom sveta, i strah od njegovih mogućnosti je sasvim realan. Rečeno je da je Ešalon "bezopasan" projekat iz okrilja Prokletog Pakta.Međutim osnovano se sumnja da se u okviru Prokletog Pakta radi i na mnogo užasnijim projektima.Zajednički naziv im je "nove ideje za vođenje rata".Danas se zna i detaljnija i dublja struktura Prokletog Pakta, a to je da ga čine dva paralelna sistema.
Jedan se naziva UK/USA, a drugi je EU/FBI.U sistemu UK/USA (UK je Ujedinjeno Kraljevstvo, tj. Velika Britanija) uključene su britanske i američke tajne službe. Sa američke strane to su CIA i NSA, a sa britanske MI6, M16 (o kojoj se malo zna) i GCHO koja je još tajanstvenija. Glavni deo sistema UK/USA je monstruozna NSA (Američka nacionalna agencija za bezbednost). Pod njenim patronatom izvode se brojne tajne operacije bez ičijeg znanja, zakonskog i zvaničnog odobrenja.Tajno ju je osnovala administracija američkog predsednika Harija Trumana 4.novembra 1954.godine.Danas kontroliše više od 2000 baza za prisluškivanje i nadzor elektronskih poruka, zvanični budžet joj je veći od 10 milijardi dolara godišnje i zapošljava preko 130.000 hiljada ljudi.Danas je NSA najveća organizacija elektronske špijunaže i tajne kontrole na svetu, i danas je čak veća i od CIA.Šta se stvarno dešava u njenim tajnim bazama Nurungar, Pine Gap i drugim za koje se i ne zna gde su, to niko tačno ne zna.

Po Amerikancima i NSA osnovna uloga ešalona jeste zaštita nacionalne sigurnosti, ali to sigurno nije sve. Industrijska špijunaža zauzima veoma značajno mjesto u aktivnostima ešalona. Po nekim saznanjima, pristup informacijama imaju samo visoki dužnosnici Bijele Kuće, ali oni mogu ih prosljeđuju dalje po njihovom vlastitom nahođenju.Najvažniji kupci skupljenih informacija su velike korporacije, naravno prvo američke, a spomenuti dužnosnici teško mogu odoljeti tolikoj moći, a da je i ne zloupotrebe u borbi protiv političkih protivnika u vlastitoj kući. U svakom slučaju Ešalon je najmoćnija organizacija za prikupljanje podataka na svijetu.
Pouzdani izvještaji daju do znanja da on predstavlja veliku prijetnju privatnosti ljudi diljem svijeta, i strah od njegovih mogućnosti je sasvim realan. Rečeno je da je Ešalon "bezopasan" projekt iz okrilja Prokletog Pakta.Međutim osnovano se sumnja da se u okviru Prokletog Pakta radi i na mnogo užasnije projektima.Zajednički naziv im je "nove ideje za vođenje rata" .Danas se zna i detaljnija i dublja struktura Prokletog Pakta, a to je da ga čine dva paralelna sustava.
Jedan se naziva UK / USA, a drugi je EU / FBI.U sustavu UK / USA (UK je Ujedinjeno Kraljevstvo, tj. Velika Britanija) uključene su britanske i američke tajne službe. Sa američke strane to su CIA i NSA, a sa britanske MI6, M16 (o kojoj se malo zna) i GCHO koja je još tajanstvenija. Glavni dio sustava UK / USA je monstruozna NSA (Američka nacionalna agencija za sigurnost). Pod njenim patronatom izvode se brojne tajne operacije bez ičijeg znanja, zakonskog i zvaničnog odobrenja.Tajno ju je osnovala administracija američkog predsjednika Harryja Trumana 4.novembra 1954.godine.Danas kontrolira više od 2000 baza za prisluškivanje i nadzor elektroničkih poruka, službeni proračun joj je veći od 10 milijardidolara godišnje i zapošljava preko 130.000 tisuća ljudi.Danas je NSA najveća organizacija elektronske špijunaže i tajne kontrole na svijetu, i danas je čak veća i od CIA.Šta se stvarno događa u njenim tajnim bazama Nurungar, Pine Gap i drugim za koje se i ne zna gdje su, to nitko točno ne zna.
Drugi sustav EU / FBI povezuje djelovanje nacionalnih policija niza europskih policija, američkog Federalnog istražnog ureda FBI, carinske i imigracijske službe i službe takozvane državne sigurnosti. O djelokrugu rada sustava EU / FBI vrlo se malo zna.
Pakt Velika Britanija - SAD krije i druge nevjerojatne i vrlo ružne tajne. Projekt Ešalon samo je jedna od posljedica toga pakta.I super tajni projekt 'Zvjezdani Ratovi' je pod jurisdikcijom pakta Velika Britanija - SAD. Na projektu Zvjezdani Ratovi koji je poznat i kao SDI (Strategic Defense Initiative), zabilježena je bukvalno prava epidemija smrti znanstvenika koji su radili na projektu. Odgovorite na posebnoj stranici TKO UBIJA naučnike .
Dio košmara ovog pakta Srbija je osjetila 1999. godine, a kakve još košmare ovaj pakt sprema cijelom svijetu. Da li će svijet otvoriti oči na vrijeme i spasiti planet?

Pročitaj Više

Tesla teleportacija vojnog broda

Iako je od “Filadelfijskog eksperimenta” prošlo preko 70 godina on i dalje privlači veliku pažnju javnosti.

Jedan od najvećih znanstcenika svih vremena: Nikola Tesla

Naime, iako zvanično nikada nije priznato da je eksperiment izvršen, teoretičari zavere veruju u to da je 28. listopada 1943. američka mornarica izvršila prvo teleportiranje i putovanje kroz vrijeme, kao i da je u cijelu priču umješan Nikola Tesla, jedan od najvećih znanstvenika u povijesti.

Prema nepotrvrđenim navodima, američka mornarica je uspjela da razarač “USS Eldridge” učini nevidljivim, tako što ga je na nekoliko sekundi teleportirala iz Filadelfije u Virdžiniju. O tome svedoče mornari s drugog broda “SS Andrew Furseth” koji tvrde da su razarač na nekoliko sekundi vidjeli u luci Norfolk (Virdžinija), prie nego što je misteriozno nestao kao što se i pojavio. Navodno je brod u isto vrieme putovao kroz vrijeme o čemu svjedoče tijela mornara zaglavljena u konstrukciji broda.

U svojoj laboratoriji: Nikola Tesla

Zanimljivo, sve do sredine 50-ih godina prošlog vijeka o ovom incidentu se uopće nije pričalo, a ni pisalo. Priču je pokrenuo Karl Meredit Alen, koji je u pismima astronomu i NLO entuzijasti Morisu K. Džesupu opisao šta se tačno dogodilo uz tvrdnju da se upravo on nalazio na brodu “SS Andrew Furuseth”.

On za svoje tvrdnje nije ponudio nikakve dokaze, a posle par godina izvršio je samoubojstvo. U značajnim dokumentima se navodi da je na dan ekspetimenta “USS Eldridge” bio u luci u New Yourku, a “SS Andrew Furseth” plovio Atlantskim oceanom. Bez obzira na te anvode, američka mornarica je zaista 40-ih godina provodila eksperimente čiji je cilj bio da se brodovi učine nevidljivima kako za neprijateljske radare tako i za magnetne mine.
Prema nekim teorijama, upravo je naučnik Nikola Tesla radio na tehnologiji koja je američke vojne brodove trebala učiniti nevidljivim. Međutim, Tesla je od eksperimenta navodno odustao početkom 1942. iz moralnih razloga. On je, kažu priče, shvatio kakve su moguće posljedice eksperimenta s obzirom da je američka vojska insistirala da na brodu bude ljudska posada. Čak je navodno pokušao i da sabotira cijeli projekt. Uz to ljudi koji tvrde da je prste u eksperimentu imao i Tesla kažu da je upravo on najzaslužniji za njegovu smrt. Naime, Tesla je pronađen mrtav u svojoj hotelskoj sobi deset mjeseci prije navodnog Filadelsijskog eksperimenta.

Do dana današnjeg nema niti jednog dokaza da je Filadelfijski eksperiment zaista izvršen. SAD su “USS Eldridge” kasnije poklonili Grcima, koji su ga posle nekoliko godina isjekli u staro željezo.

Pročitaj Više

SS Ourang Medan

U Februaru 1948. godine, brojni brodovi koji su se nalazili u blizini Indonezije su primili poziv za pomoć iz nizozemskog teretnjaka SS Ourang Medan. Jeziva poruka je glasila: “Svi oficiri, uključujući kapetana leže mrtvi. Moguće je da je cijela posada mrtva.” Nakon ove poruke, usljedila je sljedeća, jeziva, otkucana morzeovim kodom: “Ja umirem.”

Kada je prva spasilačka ekipa stigla do broda, nekoliko sati kasnije, pokušali su da stupe u kontakt sa brodom Ourang Medan, ali nisu dobili nikakav odgovor. Zatim su poslali ekipu da se ukrca na brod – i ono što su otkrili bio je zastrašujući prizor zbog kojeg je i dan danas Ourang Medan jedna od najčudnijih i najstrašnija misterija svih vremena.

Svi članovi posade na Ourang Medanu su bili mrtvi, njihove oči otvorene, glava okrenuta prema suncu, raširenih ruku i sa prestravljenim izrazima lica. Čak je i brodski pas bio mrtav, pronađen kako reži na nevidljivog neprijatelja. Kad su se bližili kotlovnici, spasilačka posada je osjetila hladnoću, iako je temperatura bila blizu 44 °C.

Odluka je donesena da se brod odvuče natrag u luku, ali prije nego što su i počeli, iz broda je počeo izlaziti dim. Spasilačka ekipa je napustila brod, a Ourang Medan je eksplodirao i potonuo. Trenutno postoje tri ‘objašnjenja za ovu misteriju’, prvo je špekulacija da je brod prevozio neosiguran opasni materijal, drugo je trovanje ugljičnim monoksidom, i konačno treće – paranormalni fenomen.

Pročitaj Više

Nedovršena utrka - James Worsona

3. Septembra 1873. godine, čovjek po imenu James Worson je prihvatio izazov da obori rekord u utrci od 30 kilometara koja počinje u gradu Leamington a završava u Coventryju. Hvalio se svojim vještinama i brzinom, i stoga je bio izazvan da ih i dokaže.

Dva prijatelja, Hammerson Burns i Barham Wise, su ga slijedila u kočiji, a Burns je sa sobom ponio i kameru. Worsona nikada nisu gubili iz vida, a često se okretao kako bi razmijenio poneku riječ sa prijateljima koji su ga slijedili.

Dok je trčao sredinom ceste, Worson je iznenada posrnuo, nageo se naprijed i kratko vrisnuo. Wise je kasnije rekao, “To je bio najgori mrtvački zvuk koji smo ikada čuli.” No, kada je Worson krenuo da pada uz tu strašnu viku, umjesto pada na zemlju – on je potpuno nestao u vazduhu, prije nego je i dotakeo tlo. Fotografije ceste dokazuju ovu priču Worsonovih prijatelja, jer su je uspjeli fotografisati.

U mekanom blatu, bili su Worsonovi otisci stopala. Na jednom dijelu ceste su dali jasan dokaz da je trkač posrnuo, i tu su i nestali. Uskoro je nastala velika potraga za Jamesom, ali bez uspjeha. Bizarno, psi koji su pomagali u pretragama su nerado dolazili do lokacije gdje je Worson navodno nestao. Od tada ga više niko nikada nije vidio.

Pročitaj Više

Brod duh - Mary Celeste

Mary Celeste izgrađena je u Novoj Skotii 1860. Njeno originalno ime bilo je Amazon. Bila je duga oko 30m te je mogla prevoziti robu u težini od 280 tona. U sljedećih 10 godina sudjelovala je u nekoliko pomorskih nesreća te promijenila mnoge vlasnike. Naposljetku se pojavila na dražbi u New Yorku gdje je kupljena za $3000. Nakon mnogih popravaka katalogizirana je u Američkom registru pod imenom Mary Celeste.

Jedan od kapetana Mary Celeste bio je i Benjamin Briggs 37, kapetan koji je do tad posjedovao tri broda. 7. rujna 1872. krenuo je iz New Yorka sa svojom suprugom, dvogodišnjom kćeri i posadom od sedmero ljudi na put prema Genevi u Italiji. Prevozili su 1700 bačvi američke sirovine za alkoholna pića. Od toga dana kapetan, njegova obitelj i posada nisu više viđeni. Brod je pronađen kako pluta u vodama oko Gibraltara. Na brodu nije bilo znakova borbe, a svi su dokumenti osim kapetanovog dnevnika nestali. Zadnji zapis u dnevniku pokazuje da je Benjamin doplovio do otoka Sveta Marija u Azorima 25.9. te godine.

U proljeće 1873, na obali Španjolske pronađena su dva čamca za spašavanje. U jednom je bilo mrtvo tjelo te američka zastava a u drugom 5 mrtvih tijela. Smatra se da je to bila posada s broda Mary Celeste. No tijela nikada zapravo nisu bila identificirana.

Mery Celeste kasnije je poslužila kao inspiracija za neke filmove, kao npr. The Mystery of the Marie Celeste redatelja Bele Lugosia snimljenog još 1935

Pročitaj Više

TITANIC

Tragedija "Titanica" i danas je veća od običnog brodoloma

Taj golemi prekooceanski brod nakon sudara sa santom leda u Atlantskom oceanu kod Newfoundlanda u noći na 15. travnja 1912. zauvijek je ušao u kolektivno pamćenje čovječanstva i svojom tragedijom na neki način nagovijestio milijune žrtava koje su pale tijekom 20. stoljeća

Uoči Božića 1987. godine na putu iz filipinskog grada Taclobana prema Manili putnički brod "Doña Paz" sudario se s tankerom za prijenos nafte "Vector". U plamtećem moru smrt je našlo 4315 osoba i to je do danas po broju žrtava najteža pomorska nesreća u povijesti. Ipak, za "Doñu Paz" je malo tko čuo, a nepoznata je ostala i drama koju je plivajući među sagorjelim tijelima u moru punom morskih pasa prošlo 26 preživjelih. Ništa nije moglo zasjeniti "Titanic", koji je već sto godina pojam ne samo za potonuli brod, nego u prenesenom značenju za potonuće i propast bilo koje vrste (i za Jugoslaviju se govorilo da je nakon Titove smrti postala "Titanic").

Taj golemi prekooceanski brod nakon sudara sa santom leda u Atlantskom oceanu kod Newfoundlanda u noći na 15. travnja 1912. zauvijek je ušao u kolektivno pamćenje čovječanstva i svojom tragedijom na neki način nagovijestio milijune žrtava koje su pale tijekom 20. stoljeća. "Titanic" je, međutim, mnogo više od toga i njegovo potonuće suvremena je verzija priče o gradnji Babilonske kule. Titanic je prije sto godina bio najveći i najmoderniji brod na svijetu, luksuzno uređen, visok 56 metara, dug 269 i širok 28 metara, a kapacitet mu je bio 3547 putnika. Smatralo ga se nepotopivim, pa je 20 čamaca za spašavanje imao samo za ukras, a nije bio opskrbljen ni sigurnosnim raketama za slučaj opasnosti. Ipak, na primjeru "Titanica" još se jednom potvrdilo da se ljudska oholost na kraju ipak vraća poput bumeranga i da je u srazu s prirodom i prirodnim silama čovjek ipak preslab unatoč svom tehničkom, znanstvenom, kulturnom i društvenom napretku.

Divovska čelična grdosija primjerenog imena "Titanic" tog ranog proljeća 1912. doista je bila ponos njegovih graditelja i cijelog čovječanstva, ali je dovoljna bila jedna santa leda da ukleti brod potone već na svom prvom putovanju i odvede u smrt 1514 putnika i članova posade. Od 2224 putnika i članova posade preživjelo ih je samo 710, a spas iz ledenog mora ih je, naravno, obilježio za cijeli život.


Taj golemi prekooceanski brod je nakon sudara sa santom leda u Atlantskom oceanu kod Newfoundlanda u noći na 15. travnja 1912. zauvijek ušao u kolektivno pamćenje čovječanstva i svojom tragedijom na neki način nagovijestio milijune žrtava koje su pale tijekom 20. stoljeća. "Titanic" je, međutim, mnogo više od toga i njegovo potonuće suvremena je verzija priče o gradnji Babilonske kule

Priča o "Titanicu" očito nikad neće završiti, a počela je još 1898. kad je književnik Morgan Robertson objavio roman "Uzaludnost ili potonuće Titana" u kojem pripovijeda o britanskom brodu po imenu Titan koji je na putu prema New Yorku udario u santu leda i potonuo iako je smatran nepotopivim. Podudarnost s "Titanicom" je možda slučajna, ali je zanimljiva za sve titanikologe.

Stvarna povijest "Titanica" počela je 1907. kad su se u Londonu sastali Joseph Bruce Ismay, predsjednik kompanije White Star Line, i James Pirrie, predsjednik brodogradilišta Harland and Wolff, te dogovorili gradnju triju prekooceanskih brodova dotad neviđene veličine. Iduće godine potpisan je ugovor o njihovoj gradnji, dogovorena su njihova imena - Olympic, Titanic i Gigantic (kasnije Britannic) - a za konstruktora je izabran Thomas Andrews.

Gradnja "Titanica" počela je 31. ožujka 1909., a brod je porinut u more 31. svibnja 1911. Na svoje prvo i, pokazalo se, jedino prekooceansko putovanje "Titanic" je krenuo iz Southamptona 10. travnja 1912. uz veliku medijsku pozornost, a da bi srušio vremenski rekord u prelaženju Atlantskog oceana i osvojio Plavu vrpcu Atlantika, kapetan Edward John Smith namjerno je prema New Yorku krenuo kraćim smjerom, sjevernijim od propisanoga, zanemarivši opasnost od sudara s ledenim santama. Četiri dana kasnije, 14. travnja u 23.40 sati, kad je "Titanic" bio udaljen 400 morskih milja od Newfoundlanda, radiovezom došlo je nekoliko upozorenja na ledenjake, no izdana je zapovijed da se upozorenja ignoriraju. Posljednje je upozorenje došlo s broda udaljenog samo 19 milja sjeverno i nasukanog među ledenjacima, no "Titanicov" telegrafist postupio je po zapovijedi i ignorirao upozorenje. U 23.40 sati "Titanic" se odjednom zatresao, kao od nekog udarca ili potresa, i nastavio drhtati cijelom konstrukcijom nekoliko sekundi. Brod se zaustavio, a mnogi putnici izašli su na palubu gledati prekrasne ledenjake koji su se bijelili na mračnoj pučini.

Ništa nije upućivalo na katastrofu i u salonima se nastavila svirka i ples. Kapetan i arhitekt su, međutim, napravili inspekciju broda i bilo im je jasno o čemu je riječ - "Titanic" je udario u santu leda. Radiotelegrafisti su u 00:15 sati počeli panično slati pozive u pomoć brodu koji je bio u blizini. Odgovora nije bilo jer je njihov telegrafist isključio radio i otišao na spavanje, a signalnih raketa na "Titanicu" nije bilo. Kapetan Smith je stoga zapovjedio da se pošalje međunarodni signal za poziv u opasnosti, SOS, a putnicima je rečeno da obuku prsluke za spašavanje.

Putnici su se na različite načine suočili s brodolomom. Orkestar je neprestano veselo svirao Boogie-Woogie, no zborovođa je odjednom zatražio promjenu repertoara i začula se pjesma "Bliže, o Bože moj". Mnogi potreseni putnici zapjevali su s njima, neki su klečali raširenih ruku i molili, neki su panično trčali, neki luđački vikali, a nekima je bilo do šale. Jedan engleski lord pojavio se u svom najboljem fraku u pratnji svog butlera jer se htio rastati od života na dostojanstven, plemićki način. U čamcima za spašavanje bilo je mjesta samo za žene i djecu, pa su mornari s uperenim pištoljima pazili da se na čamce ne ukrcaju muškarci. Na brodu su bili i milijarderi i siromašni, ali su u jednom trenutku svi postali jednaki pa bogatašima nije pomoglo što su siromašnijima nudili svoje bogatstvo za mjesto u čamcu. Nitko razuman nije želio prihvatiti takvu ponudu jer postati u teoriji bogat nekoliko minuta ili sati od sigurne smrti doista nije ono o čemu sanjaju i najbjedniji.

Hrvati skončali u trećoj klasi na putu u bolji život

Na "Titanicu" je bilo 30 Hrvata, od kojih je troje preživjelo. Poznata su i njihova imena i mjesta stanovanja, a čak osam ih je bilo iz Široke Kule pokraj Gospića i svi su poginuli. Bili su to Grga Čačić, Luka Čačić, Manda Čačić, Marija Čačić, Ivan Strilić, Marija Orešković, Jeka Orešković i Luka Orešković. Iz Like su bili i Petar Ćalić i Jovo Ćalić iz Brezika, Joso Čulumović iz Prvansela, Jovan Dimić iz Ostrovice, Nikola Lulić iz Konjskog Brda, Mate Pocrnić i Tome Pocrnić iz Bukovca te Mile Smiljanić iz Pisača. Na popisu putnika bili su i Bartol Čor, Ivan Čor i Ljudevit Čor iz Kričine kod Crikvenice, Mirko Dika iz Crikvenice, Josip Draženović iz Hrastelnice kod Siska, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska, Ivan Stanković iz Galdova kod Siska, Mara Osman-Banski, Štefo Pavlović, Matilda Peteranec i Ignjac Henderović iz Vagovine kod Čazme, Milan Karajić iz Kravarskog kod Velike Gorice, Stjepan Turčin iz Bratine kod Kravarskog te Branko Dakić iz Gornjeg Miholjca. Preživjeli su jedino Nikola Lulić (umro 1962.), Mara Osman-Banski (umrla 1930.) i Ivan Jalševac (umro 1945.). Svi su putovali kao putnici trećeg razreda ne bi li pronašli bolji život u Americi, a njihove sudbine rekonstruirao je u svojoj knjizi "Titanic - Hrvati u katastrofi stoljeća" najpoznatiji hrvatski titanikolog Slobodan Novković. Svi Hrvati s "Titanica" putovali su u Ameriku prvi put, osim Ivana Stankovića koji je već živio ondje, te je došao u Sisak samo da sredi papire vezane uz imovinu pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi ima i Stankovićevo pismo koje je na dan ukrcaja na "Titanic" poslao u Sisak, a koje je stiglo na adresu baš na dan tragedije. Troje preživjelih u više je navrata detaljno u novinama opisivalo kako su preživjeli potonuće, pa je Jalševac u prvom iskazu rekao da je jednostavno uskočio u čamac za spašavanje i čvrsto se uhvatio za klupu, pa su ga mornari pustili da ostane. Kasnije je pak izjavio da je skočio u more odakle je izvađen, što je tvrdila većina preživjelih, iako je nepobitno utvrđeno da ih je iz mora izvađeno samo četvero. Jalševac je opisao i kako je s dvojicom zemljaka, Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli, zapjevao u tom trenutku prigodnu pjesmu iz njihova kraja: "Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo". Slobodan Novković imao je prilike upoznati i posljednju živuću putnicu "Titanica" Millvinu Gladys Dean, koja je umrla 2009. Imala je samo dva mjeseca kad je preživjela tragediju u kojoj je stradao njezin otac, a iako se sama nije sjećala "Titanica", stekla je kultni status među titanikolozima i postala počasna članica mnogih njihovih udruga, među njima 2007. Hrvatskog društva "Titanic" iz Zagreba. Millvina Dean je u razgovoru s Novkovićem iskazala velik interes za Hrvatsku, a posebno za hrvatski nogomet.

Potresan je slučaj bračnog para Ide i Isidora Straussa koji su odlučili umrijeti zajedno pa je Ida Strauss odbila ponuđeno mjesto u čamcu za spašavanje. Nekoliko putnika provalilo je u kantinu i počelo se opijati, a neki su se pripremali na samoubojstvo. Oni koji su mislili da nema opasnosti i da je posrijedi neka vježba izgubili su svaku nadu kad su čuli kapetanov glas: "Brod tone! Posado i časnici 'Titanica', niste više u službi! Izvršili ste svoju dužnost, pokazali ste se Britancima! Nek' se spašava tko može! Neka Bog bude s vama!". Oko 2 sata krma broda se uzdigla nad morem, a oko 2.20 "Titanic" je potonuo, zajedno sa svojim kapetanom, prethodno se prelomivši na dva dijela. Zadnje riječi kapetana Smitha upućene posadi navodno su bile: "Budite Britanci!".


Jedna od "Titanikovih" "relikvija" je i prsluk za spašavanje, jedan od pet sačuvanih, koji se nalazi u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci. Za taj je izložak zaslužan Josip Car, koji je bio mornar na "Carpathiji" i očito ga je nabavio od jednog spašenog putnika.

Tragediju "Titanica" danas mnogi gledaju kroz istoimeni film Jamesa Camerona iz 1997. u čijem je središtu ljubavna priča dvoje mladih putnika, a koji je, kao i nesretni brod, potukao mnoge rekorde. Bio je nominiran za 14 Oscara, a dobio ih je 11, čime se izjednačio s druga dva najnagrađivanija filma u povijesti. Titanic je postao najgledaniji film svih vremena, a zaradio je čak 1,8 milijardi dolara, čime je višestruko nadmašio uloženih 200 milijuna dolara.

No, tragediji "Titanica" posvećeno je više od 500 filmova i više od 10.000 knjiga, a neprestana istraživanja uvijek iznova otkrivaju neku novu sliku o tom događaju i o "Titanicovim" putnicima. "Titanicova" olupina pronađena je na dnu Atlantika 1985. godine na dubini od 4000 metara. Od tada do danas s broda su izvučeni neki predmeti, a napravljen i velik broj snimaka i fotografija olupine.

Jedna od "Titanicovih" "relikvija" je i prsluk za spašavanje, jedan od pet sačuvanih, koji se nalazi u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci. Za taj je izložak zaslužan Josip Car, koji je bio mornar na "Carpathiji" i očito ga je nabavio od jednog spašenog putnika.

Dok sjećanje na "Titanic" ne blijedi, najpoznatiji brod na svijetu mogao bi u budućnosti ipak nestati. Podvodni istraživači koji redovito posjećuju njegovu olupinu upozorili su da je hrđa zahvatila velik dio metalne površine broda, čemu su pridonijeli raniji pokušaji da se izvuče na površinu te ilegalni posjeti lovaca na potopljeno blago i ronilaca znatiželjnika. Prema znanstvenim izračunima, more i hrđa na dan pojedu oko 300 kilograma željeza s Titanica, a paluba, časničke kabine i jarbol već su se urušili i nestali pod pijeskom.

Kapetan Edward John Smith 

 Ledena santa koja je potopila titanika

 Posljednja slika titanica

U povodu stote godišnjice potonuća "Titanica", u Velikoj Britaniji planiraju se prigodne manifestacije, a najzanimljivija će biti plovidba brodom "Balmoral" istom rutom kojom je prošao "Titanic", sa zaustavljanjem na mjestu tragedije, gdje će se služiti misa zadušnica, i nastavkom puta prema New Yorku.

Sjećanje na "Titanic" bit će još jedna opomena da smo uza sav napredak ipak i dalje ljudi, a ne titani i kao takvi mali i slabi iako osvajamo i svemir i otkrivamo njegove tajne.

BROD - SPASITELJ "CARPATHIA" PLOVILA IZ NEW YORKA PREMA RIJECI
Prvi brod koji je stigao u pomoć preživjelim putnicima "Titanica" bio je "Carpathia", udaljen 58 morskih milja, koji je putovao iz New Yorka prema Rijeci i na kojoj su četvrtinu posade, 76 mornara, činili Hrvati. Nakon što je primljen SOS-signal s "Titanica", kapetan Arthur Henry Rostron donio je odluku da se krene prema "Titanicu" najvećom mogućom brzinom unatoč potencijalnoj opasnosti od santi leda. Iako je maksimalna brzina broda bila 15 čvorova na sat, zahvaljujući Rostronovoj zapovijedi da se topla voda ne koristi ni za kakve druge svrhe radi što bolje iskoristivosti parnog stroja brod je postigao brzinu od 17 čvorova na sat. Na mjesto brodoloma "Carpathia" je stigla 15. travnja četiri sata i 40 minuta nakon potonuća "Titanica", a nakon kraće potrage pronašla je 710 preživjelih putnika koji su prevezeni u New York. Spašen je i dio mrtvih tijela, njih 338, a 121 stradali putnik pokopan je na groblju u Halifaxu. "Carpathia" je kasnije otplovila prema Rijeci, gdje je kapetan Rostron dočekan kao heroj.

Knjiga ‘Good as Gold’ otkriva tajnu o potonuću broda preživjelog oficira s Titanika

LONDON - Noć je bila bez mjeseca, bez daška vjetra, a time i valova koji bi se slomili o smrznute gromade i zazvonili na uzbunu. Posada Titanica plovila je prebrzo i kad je uočila santu leda, već je bilo prekasno. Bar se tako vjerovalo.
Razgovor u kabini

No legendarni “nepotopivi” brod dotaknuo je dno oceana na prvom putovanju zbog pogreške kormilara, tvrdi unuka drugog časnika, najviše rangiranog od preživjelih. Lady Louise Patten(56), britanska poslovna žena, autorica jednog financijskog trilera, u svojoj je drugoj knjizi odlučila pisati o obiteljskoj tajni koju joj je prije 40 godina povjerila baka.

Titanik je te 1912. bio najluksuzniji i najmoćniji putnički brod u povijesti. U noći 14. na 15. travnja, drugi časnik Charles Lightoller nije bio na dužnosti, no nakon što je katastrofa počela, u kabini prvog časnika Williama Murdocha čuo je što se dogodilo od kapetana i kolega.

Neizbježan sudar

Bilo je to vrijeme kad se prelazilo s jedara na paru, a time i na drukčije značenje istih komandi. Umjesto da zaobiđe ledenjak s lijeve strane, kormilar je u panici zaboravio da se radi o drugom sustavu i okrenuo brod udesno, ispravno u slučaju jedrenjaka. Pogreška je uočena i ispravljena, no udar je bio neizbježan. No fatalna odluka, i to svjesna, bila je ona Bruca Ismayja, šefa vlasničke kompanije White Line Stara.

Zabrinutost za kolege

Da on nije naredio da Titanik nastavi “sporo naprijed”, vjerujući da je nepotopljiv, brod bi, procjenjivao je djed Louise Patten, plutao još nekoliko sati, koliko je trebalo da u pomoć stigne Carpathia. Nitko nije trebao poginuti. Lightoller je lagao u dvije istrage o toj tragediji, a Patten tvrdi da je razlog bio taj što bi tvrtka bila osuđena za nemar i propala, a tisuće njegovih kolega izgubile bi posao. Laž je priznao samo supruzi i kćeri koje su je čuvale kao tajnu da ne bi okaljale ugled čovjeka odlikovanog za hrabrost u ratovima koji su uslijedili.

Teorije urote:

- Prokletstvo Titanica - Teorija prema kojoj je za potonuće kriva praksa tvrtke White Star Line da ne krsti brodove pri porinuću.

- Potopili ga zbog osiguranja - Prema knjizi Robina Gardinera, Titanic nikad nije potonuo. Potonuo je Olympic, koji je preuređen da izgleda kao Titanic. Kompaniji je trebao donijeti ogromno osiguranje.

- Protestanti prokleli brod - Jedna od legendi vezana je uz Belfast gdje je brod sagrađen. Navodno je dobio broj 390904 čija refleksija podsjeća na slogan ‘ne Papa’ sjevernoirskih protestanata. Taj antagonizam prema katolicima smatrao se uzrokom potonuća.

Pročitaj Više